ANIMAL OTPAD
Kategorija: Ostalo
Naziv:

ANIMAL OTPAD

  25
Opis: ...nakon petnaestak godina prelijevanja iz šupljega u prazno..../pastel/
Aparat:
Objektiv:
Žižna daljina: mm
Ekspozicija:
ISO:
Blenda: 0
Kompenzacija: NE
Blic: NE
Komentari:
Da bi ste postavili komentar morate biti prijavljeni.
Prijavi se · Registruj se
  15770  
@GEZA, zahvaljujem se na vremenu....
Vjerujem kako ću uz dobru podršku lektora i redaktora tiskati maleno štivo s ilustracijama......
No vrijeme će to pokazati.

pre 11 dana
  4451    
Pet zveydica za manuelno okretanje vremena :)
pre 12 dana
  15770  
NEKAKO SAM SKLUPČAO SVE ŠTO SAM MOGAO UNUNUTAR OVIH GODINA
pre 13 dana
  15770  
ŽENA KAPETANA DUGE PLOVIDBE

Deset godina, možda i više, žena je čekala.
Na računu su se sigurno slijevala novčana sredstva.
Onda je napokon odlučila.
Pa što je to, nakon toliko godina, odlučila žena jednoga kapetana duge plovidbe?
Pa, odlučila je kako joj trideseta brzo prolazi.
Kako joj četrdeseta dolazi.
Osjetila je, kako joj godine stvaraju grč u preponi.
Ustanovila je, kako sve to predugo traje, i napokon se zaljubila.
Zaljubila se u nekoga drugoga čovjeka.
I dalje su se na računu slijevala novčana sredstva.
Napokon su dani, žene kapetana prve plovidbe ili preljubnice, prolazili puno brže, ljepše i učinkovitije.
A što je bilo s kapetanom duge plovidbe?
Heh.
Kapetan duge plovidbe, dobio je visoki čin.
Postao je general.

ORIJENTACIJA
Kada Ante Šabić, iz Imotskoga, pomiješa kujunđušu i komovicu, onda ga put navede u moju malenu riječku ulicu.
Tada Ante vidi svjetla otvorena grada i rukom mrzovoljno lupa po tastaturi svoga puritanskoga ĐIPIESA.








BRODOVI, DIZALICE, LJUDI I PTICE
U riječkoj luci nema više tereta.
U riječkoj luci nema više srdela.
U riječkoj luci, brodovi i dizalice, ljudi i ptice, očekuju neka bolja vremena.
U riječkoj luci gorki pelin svakodnevno se ispija.

ČEKAJUĆI SVOGA ČOVJEKA
Koliko dugo sam čekala.
Rekla bih, puno više od moga pamćenja.
Koliko dugo sam čekala.
Rekla bih, danonoćno.
Danas mi se možda posreći.
Vjerujem kako danas neću biti prevarena.



PAZIN
Bio sam u Pazinu.
I Vladimir Nazor je bio.
Doduše, on je podučavao a ja sam bježao.
Bio sam u Pazinu.
Središtu Istre.
Učinilo mi se kako je izmišljen grad.
Kako je grad kojega nema.










LUTALICA
Oko kamenitih stepenica bezbrižno luta.
Bez znakovlja.
Bez imena.
O porijeklu i ne sanja.
Nema ništa osim ove slike.
Oko kamena luta.
Luta li luta, jedna bezimena dlakava tvorevina.



VISOKO UZDIGNUTE RUKE
Spomenik nulte kategorije.
Restauriran po mjeri nove klase
Spomenik kojega se usklađuje.
Prema potrebama nove klase.
Pustio je duboko korijenje.
Ruke su mu odrezane ili spletene.
Spomenik je to naš, nulte kategorije.
Vojnik je to. Partizan ili domobran.
Isusus sam.
Novo vrijeme neprestano ga usklađuje.
Spomenik je to, nulte kategorije.


GOLUB MIRA
Ruke su bile podignute u visine.
Klicalo se raspojasano i neumjereno.
Klicalo se koliko god se moglo.
Klicalo se o humanosti.
Ruke su bile visoko podignute.
Netko je sasvim tiho, pustio goluba.


IN MEMORIAM


Oda o ovci traje puno duže od moga postojanja. Smjestio sam je u okvire svoga interesa. Sasvim dovoljno dugo. I predugo. Gotovo punih petnaest godina.
Bila je osebujna i pogodna za odjek misli unutar individualnih i općih stanja. Bila je pogodna alegorija u prikazu jednoga vremena. Početak u načinu izražavanja.
Zanosna, vremenom zamorna, naposljetku je zamrla.
Gotovo do kraja Instrumentalizirana.

In memoriam.


NEDJELJA, NOGOMETNI DAN

Danas je dan. Danas je taj dan.
Svi su tu. Dugometražna je nedjelja, dan obiteljskoga okupljanja.
Juha, punjena kokoš, krumpir i kocka od sira.
Čekamo utakmicu.
Ispunili smo tiket za sreću.













VRSTA

Kada se žarulja u glavi upali i tako zasvijetli, onda se u jednom trenutku istina otvori.
Kada očni živac proradi i kada se u glavi najzad sve posloži…
A što se to posloži? U glavi!
Pa u glavi se poslože poodavno zaboravljene veze ili teze.
U glavi se pojavi klik.
I nema tu nikakvoga drugoga objašnjenja.
Humana vrsta je samo sudionik a nikako gospodar vremena.


SLIKE MOJE PRIJATELJICE OSTAVLJAJU TRAGOVE ISTINE

Otvaranje nutrine, tjeskobna stanja ili izrezana romantika, prvi su pojmovi koji mi padaju na pamet kada zađem u galeriju slika ove autorice. I tu nema šale. Ogoljela istina vidljiva je od koraka do koraka. Ogoljela istina prema sebi i drugima. I nema tu šale. Nema tu zlaćanih pjesmica, karanfila, bubamara i pčelica. Nema tu zavijutaka, uljepšanih trenutaka i tananih kolorita.
Samo grubi kadrovi spojeni od kosti i mesa te pokoja riječ kao zvučna kulisa.
I nema tu šale.
Sve maske su poodavno pale.
I nema tu šale.
Šale su za male.


KRASNA SLIKA S VISINE

Kada se upneš i tako uspneš na vidikovac, onda ti je svejedno što je prije bilo.
Kada se popneš na vrh i tako s vrha ugledaš horizont, onda ti je svejedno što je prije bilo.
Kada se ispušeš nakon stuba i svih prijepora, onda ti je svejedno….
Tada gledaš s visoravni i tražiš perspektivu.
Tada ti je svejedno, što je prije bilo.
Tada čistiš misli od škripe tramvaja, smrada auspuha i čangrizavih susjeda.
Kada se popneš, kada se uspneš, kada se ispušeš.
Tada se očistiš i preporodiš.
Tada si visoko u oblacima.



PUT DUŽINE KUTIJE CIGARETA

Autobusi više ne kasne. Točni su. I kiosci se otvaraju na vrijeme.
Jedan mali, brzinski konjak i kutija cigareta za put.
Sjedim do vozača, dalekoga rođaka iz sela Živinica. Okorjeloga pušača.
I ja imam privilegiju pušiti od Rijeke pa sve do Osijeka.
Obojica smo bili nepristojni, no povlastice koje nam se nude nikada nismo odbili.
Pušimo. Piti ne smijemo.
Zato slažemo jednu na drugu.
Prigovora nema, a i tko bi što prigovorio okorjelim pušačima.
Još jedna i evo ga.
Mrak već pada, zimsko je doba.
Još jedna i putovanje se razvuklo u omjeru kutije cigareta.
A daleki rođak? Vozač? Rukovoditelj sredstvom upravljanja?
He, to je neka druga priča. Prepuna dima jeftinih cigareta.
Samo sam shvatio kako moj daleki rođak iz sela Živinica puši povazdan, i kako ga je žena povazdan napustila.


POGLED

K'o da vidim mater na putu za Kumrovec.
K'o da vidim oca na dodjeli ordena sa zlatnim vijencem
K'o da vidim susjeda na pruzi Brčko-Banovići.
K'o da vidim prijatelja na Omladinskoj akciji.
K'o da vidim djeda na Golome Otoku.

K'o da vidim sebe, kako sam ciničan.



JESAM LI KADAR NAPRAVITI KADAR
U sklopu ovih čudnovatih stubišta nije jednostavno napraviti kadar.
No, jednostavnost postoji za fotografa dobra oka koji odmah prepoznaje sjecište objekta.
Ja nisam taj. Taj je netko drugi.





ORDEN RADA SA ZLATNIM VJENCEM
Jednome davno, moj otac dobio je orden rada.
Bio je tokar, majstor od alata. Od šublera i colova.
Orden je zasjao u vitrini društvenoga stana.
Prodao sam stan s ordenom.

JAVNI BILJEŽNIK
Indiskretno javan.
Direktno realan.
Neumoljivo stvaran.
Po gradovima kloniran.
Logičan.
Društvu prijeko potreban.
Ustrajan.
Samodopadljiv.
Kršćanin.


ČETIRISTOTINEMILIMETARSKI ZUM OBJEKTIV
Kada te objektiv pokrene
Kada si u tišini
Kada te nitko ne vidi
Kada si osamljen.
Tada si tajanstven.
U potpunosti inkognito.
A motiv?
Motiv ne zna da ga snimaš.
Motiv ne zna ništa.
Motiv ne zna, kako ga snima još jedan dosadnjaković.




KARNEVAL U GRADU
Ooo, karneval je
Ooo, karneval je
Ooo, neka je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
Zlatnicima okićeni grad
Ooo, karneval je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
Zastave su dignute
Ooo, karneval je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
„Danas sam tu a sutra daleko“ (p.s.Đoni).
Ooo,ooo,ooo.
Oho ho.


ZVUK BADELOVA ČEPA ILI RIBAR NA PUČINI
Tajac bespuća i samozadovoljni ribar iz zaleđa.
Ranojutarnji, popodnevni ili večernji ugođaj mora.
Tišinu razbija gromoglasno otvaranje boce badelova konjaka.
Nirvana prepuna alkoholnih isparavanja.

MOLITVA RADNIKA
Dva batića i kilogram kreča.
Tri špartle.
Naramak pijeska, zrno cementa i visak.
Sendvič, jabuka i pivo.
Samo to tražim.
Samo to.

MOJA MATER
Kako znam, živi već godinama.
Kako znam, ima stan.
Kako znam, ne misli umrijeti.


U AUTOMOBILU OČEKIVANJA
Jedan puni zaokret.
Jedna ručna na semaforu.
U dvije misli dvije sumnje.
Da li me voliš.
Crveno, žuto pa zeleno.
Kontra.
Da li me voliš.
Jedan puni zaokret.
Da li me voliš.
„Oprostite, je li ova cesta vodi do Tuzle.
Želim se vratiti u mjesto svoga rođenja“
„Gospodine, Vi ste zalutali“.


ŠARENI SVIJET

Stanje stvari iz kuta.
Stanje stvari iz dva kuta.
S®anje stvari iz više kutova.
Slika je to s filozofskog fakulteta.





NAKON MATERIJALNE, DUHOVNA NADGRADNJA

Dole, ispod površine, uvijek se kriju crne rupe.
Dole se pokušava.
Dole se fuša, dole se bogobojazne ne sluša.
Dole su ravnomjerno svi raspoređeni.
Dole je uravnilovka od pamtivijeka.
Dole je dole.
A gore ili iznad gore?
Pa gore je sasvim nešto drugo?
Gore je povrh.
Gore je poput bajke.
Gore se pjenušac rastače.
Gore nikada nije bilo bolje, gledajući od dole.


NOVA KOLA, STARA KOLA
Kupio sam nova kola, prije petnaest godina.
Sada više nisu nova.
Sada su jedina.
Kupio sam nova kola i već tada pomislio kako će dugo trajati.
Na žalost, dobro sam mislio.


RECI O RIJECI
Kada se čovjek, namjernik, spušta s Belvedera prema jugu, ili centru grada, onda se, htio ili ne htio, kotrlja niz skliske i kontaminirane stube prepune izmeta kućnih ljubimaca. Jesenje lišće najčešće dočeka i proljeće, a vlakovi kontejnera pozdravljaju putnika na svakome uglu zacrtanoga pravca. Pri tome, fasade zgrada prate turobnost trenutka a sunce koje se pojavljuje iza oblaka cijeli prizor rasvjetljuje do tančina.
Ipak ima i lijepih trenutaka prilikom spuštanja s Belvedera.
Trenuci su to, kada te sunce pod dobrim kutom zaslijepi te od njegova blještavila ništa ne vidiš.

JUTRO KOJE OBEĆAVA
Teatar feniks na jutarnjem suncu jezdi poput zaboravljena i izumrla ptičjeg carstva..
Jezdi poput ptice dodo.
Teatar feniks najsumornije je mjesto u Rijeci.
Teatar feniks najljepše je mjesto u Rijeci.
Spuštajući se niz stube, znam, kako ću po jutru prepoznati dan.


BROD U RIJECI
Gotovo dvadeset godina nema lučkih radnika.
Gotovo dvadeset godina nema punih kontejnera.
Gotovo dvadeset godina zbijaju se neslane šale.
Brod u Rijeci rijetko se viđa.
A brod u Rijeci je nada.
Brod u Rijeci, jedina je nada ili spas za građanina.
Brod u Rijeci, može spasiti samo šesta flota Sjedinjenih Američkih Država…

ŽIVJETI KAO SAV NORMALAN SVIJET
Mirisi su se pomiješali.
Klor iz fontane i sladunjavost dvije dame.
Par ne par. Par na par.
Sve se nekako uskomešalo i pomiješalo na riječkome trgu.
I godine i klasa i rasa.
Raznolikostima se uskomešala naša gradska masa.
Sve je bilo poput gledanja ili razgledavanja.
Sve je bilo poput upečatljivosti jednoga grada.
Sve je bilo kako treba.
Sve je bilo kako treba, osim provincijskoga fotografa.




PUT OD SEDAM MILJA
Od sranja do stanja.
Automobil dobro prepoznaje putokaze.
Omladinski radio i „Cesta ravna, ne vidiš joj kraja“
Nakon ljubavi, putujem od Sinja preko Senja.
Do Rijeke.
Zadovoljno putujem.
Miris ostaje, iza mene.
Miris zrenja jedne ljubavi.

SVIBANJ U RIJECI
Sunce u svibnju već sada sja okomito.
Svjetlo je okomito.
Ma, sve je okomito.
Osim mene.
Horizontala mi ipak odgovara.
Tlak nivelira.

GLAVA OTOKA CRESA
U glavi ništa.
Na glavi, ništa.
Niti svjetla, niti ljudi a ponajmanje ovaca.
Nema tu ničega osim raslinja.
Glava Cresa je prazna.
Glava Cresa glavinja unutar Kvarnera.
Potvrdu o tome, izreče mi sin katoličkoga svećenika, baš izravno s glave otoka Cresa.
Izreče mi sin nekakvoga Mikulića iz mjesta Beloga.
„Na glavi otoka Cresa, sreće nema“.





FORSIRANJE ROMANA RIJEKE
Grad Rijeka je naizgled.
I ljudi su naizgled.
Onda se pitam, koliko ja mogu biti izgledan.


OPORUKA

Dragi sine Jos'pe. Pišem ti i nadam se.
Evo sam ti bila u bilježnika. I pečat stavila.
Onaj naš stan u Laginjinoj, đe si i rođen, ostavljam teti Mari.
Znaš, ona me do'ran'la i dobra mi bila.
A tebi ostavljam sve ostalo, i šparhet i lavandin i televiziju.
Uzmi i radijator, malo curi al' ti si majstor pa ga nakurikaj.
Teta Mara mi reče da ušteđev'ne nemam.
E, blažena Mara.
Pa eto sine, kad dobiješ ovo pismo, znaj da si mi jedini.

KOLODVOR U BOJI
Crne cipele, bijela košulja
Bijela harta, crna torba.
Crne misli, bijela očekivanja.
Bijela Istra, crna Istra.
Pazin.
Kolodvor u boji.








KADA DAN MIRIŠE NA SVAKODNEVICU
Uslijed moje taštine i dobre motoričke vještine, učinio sam jedan običan dan sebi zanimljivim i poletnim. Protegao sam se koliko sam mogao i tako i usput, preko gradskih i kamenitih ploča pokušao prikazati svakodnevicu. Protegao sam se koliko sam kratak i dugačak. Protegao sam se po gradskim pločama, namještena izvoditelja i dogovorena investitora. Protegao sam se toliko da su mi se gaće uvukle u guzicu a glava skrila iza postojećih gradskih struktura.
Protegao sam se skromnom veličinom, smiješnoga fotografa, snimajući svakodnevnicu gradskoga života.


KADA DAN MIRIŠE PO VJETRU
Južina se protegla posred moga akvatorija. Protegla se glasno kako bi provocirala već umornoga čovjeka na kraju dana. A kiša. Kiša je na trenutak prestala. Ribara nema pa nema ni galebova. Nema ničega, osim južine moga akvatorija. Rekao bih sasvim dovoljno za knjigovodstvenu evidenciju nastalih emocija. Sasvim dovoljno za oduzimanje na kraju dana.
Zbrajanje će doći s prvom burom od sjevera.

DOTJERIVANJE HAUSTORA DRŽAVNE UPRAVE
Kada porezni obveznik zakorači stubama državnoga ureda onda se u njemu pojavi osjećaj nelagode, uskogrudnosti i dakako samoponiženja. Tada porezni obveznik pomisli na dugotrajni trenutak tlačenja, rigoroznoga propovijedanja i tko zna koga i još čega. Tada pomisli koliko je zbrojio i koliko je pogriješio i tada pomisli koliko će mu trebati vremena kako bi se iz mile guzice državne uprave izvukao čist kao suza.
E pa, za sve seljake, građane i ostale pedere, državna uprava, uvela je lijepe i savršene djevojke na hodnicima spomenute uprave. Uvela ih je kako bi osmijeh bio ključan u trenutku kada se guzica poreznog obveznika otvara do krajnjih granica.








SPECIJALNO IZVJEŠĆE ILI RAZGOVOR SA ŠEFOM
Kada se sfingter jednom otvori, tada se izgubi nevinost i proradi savjest.
Kada se sfingter drugi puta otvori tada je to opetovana slučajnost.
Kada se sfingter navikne na stalno otvaranje, onda je to beskarakternost.
Budimo realni, vrijeme traži otvaranje.
Pa, budimo realni.


IZGUBLJENO VRIJEME JEDNE DAME
Dva službena poziva putem telekoma. Plava kuverta. Dvije autobusne linije.
Jedan taksi, i evo me najzad ispred Porezne uprave.
Sve sam pripremila, unatoč poodmaklim godinama.
Sve sam pripremila s puno nadanja o poreznim olakšicama.
I opet sam zakasnila.
Žao mi je.
Žao mi je vremena koje sam utrošila.
Žao mi je vremena prepunog nadanja.

DRŽAVNI ČINOVNIK OTIŠAO JE NA PAUZU
Suviše skraćene hlače, sjajne kožne cipele i sako prepun nepotrebnih detalja.
Crne čarape i bijela košulja.
Kravata karirana i lice ožareno od vina.
Državni činovnik otišao je na pauzu.
Ostala je samo slika njegovoga nepotrebnoga ureda.

EMANCIPACIJA JEDNE GOLUBICE
Skučena i brižna, ipak je čekala letača.
Bez namjere isticanja. Jednostavno je čekala kako bi se zadovoljila.
Njeno čekanje trajalo je onoliko koliko je potrebno za reprodukciju.
Nakon razočaravajućega čina općenja, odlučila se promijeniti.
Odlučila je postati galeb.
BANKARENJE
Moj prijatelj Rade uvijek je znao zbrajati i oduzimati.
Moj prijatelj Rade bio je sasvim pristojan gimnazijski mladić.
Danas radi u banci.
Danas Rade ne zbraja.
Danas Rade samo oduzima.


ODANOST POPUT ZAUVJEČNOSTI
Malena i prkosna Dea, pjegastoga lica, već u svojoj trećoj godini zarekla se kako će jedino i uvijek ljubiti dječaka Vjenceslava. Zarekla se u trenutku zakašnjeloga krštenja. Zarekla se u trenutku kada je otvorenih usta i sklopljenih očica hvatala brašnasto tijelo Isusova tijela, podareno iz ruke fratra Andrije.
Od toga trenutka, baš sve na ovome svijetu za malenu Deu trebalo je biti povezano, smišljeno, razumno i logično. Sve je trebalo biti onako kako je zamislila na dan svoga zakašnjeloga krštenja.
U svibnji, 2007. godine, Dea je s nepunih petnaest godina skočila s dvanaestoga kata riječkoga nebodera.
Zauvječno.

O FOTOGRAFIJI I FOTOGRAFIMA
Dozlogrdile su mi ulične slike radnika, nemarnika, studenata i prosjaka.
Navedene i spomenute slike, radnika, nemarnika, studenata i prosjaka, postale su poput nestvarnih slika iz aparata neočekivanih čovjekoljubaca. Navedene slike, postale su toliko emancipirane da sam se krajičkom oka začudio širini pogleda mnogih fotografskih umjetnika.
Moram priznati kako me uvijek i iznova iznenadi javna i socijalna osviještenost autora i njihovih slika, putem kojih se naglašava nepravednost državnih zakona, otuđenje bića i sva omalovažavanja sveprisutnih i obespravljenih humanih lica.
Moram priznati, kako je nevjerojatan broj fotografa aktivno uključeno i tako prepoznato u humanim određenjima kojima se kritiziraju sva otuđenja ili pak sve vrste diskreditacija rasa, klasa ili bilo kakvih drugih ugnjetavanih živih bića.
Iznenađen empatijom većine autora i dalje sam razočaran stvarnim i nepromijenjenim stanjem unutar naše vukojebina.
I uvijek se nadobudno pitam, koliko fotografija može promijeniti svijet.
NAZOVI ME, PONEKAD

Nazovi me onako, poput ustajale razbibrige. Nazovi me u slučaju dosade.
Nazovi me putem otvorene mreže.
Nazovi me putem radio antene. Nazovi me putem spojene žice.
Nazovi me onako, poput ustajale razbibrige.
Nazovi me, jer znaš kako sam radio amater koji očekuje tvoje pozive.

DAN JE PRELIJEP ZA PUŠENJE
Spuštajući se niz padine Nacionalnog parka Risnjak, uživao sam onoliko koliko sam mogao. Leptiri, tratinčice i poneki bumbar, uistinu su razmekšali sive stanice napeta posjetitelja. Biciklistička staza i par luđaka, bili su sasvim dovoljni za upotpunjavanje prirodnoga ambijenta. Oblaci su bili pamučni, nebo plavetno a šuma svibanjsko zelena.
Koliko toga ima lijepoga unutar jednoga nacionalnoga parka.
Dan je bio prelijep za pušenje tridesetak cigareta.

U POTRAZI ZA SVJETLOM
Nemoj ti meni o svjetlu, pričaj mi o utjecaju mraka.
Nemoj ti meni kako je svjetlo nada. Nemoj ti meni.
Pričaj mi onako kako je sada.
Nemoj ti meni kako će biti nakon svega.
Nemoj ti meni ništa i nemoj nikada.
Sasvim si dovoljan za šutnju.
Nemoj i ne pokušavaj tražiti opravdanja u tankoj niti dijeljenja svjetla od mraka.
Nemoj companero. Nemoj nikako.
Nemaš opravdanja.
Znaš i sam, kako si pucao iz mraka.



SABRANE ŽELJE JEDNE POSADE BRODA
Da nam bude.
Da nam svima bude.
Da nam svima bude koliko želimo.
Da nam svima bude koliko hoćemo.
Da meni, uvijek bude najbolje.


ŽUTOKLJUNAC
Bez prijevare, bez preokupacije, bez lukave provincije.
Bez staža, staleža, bez zanimacije, bez orijentacije.
Bez boje glasačke kutije, bez paradoksa demokracije.
Bez prijevare.
Poput bezdana imaginacije.
Poput prizvuka anarhije o suprotnosti očeva i djece.


GALEB IZ ŠVEDSKE ILI IN MEMORIAM
Bez kuma, bez prijatelja i natrpanih torbetina.
Bio je to galeb iz Švedske.
Bio je sasvim pristojan, taj galeb iz Švedske.
Lijevo i desno, bez kuma i prijatelja.
Galeb iz Švedske, bio je postojan šetajući po riječkim ulicama.
Nema mu ravna u pristojnosti.
Bio je i hrabar kada se odlučio putovati ovim našim rutama.
Niti pismo bratu nije poslao a već ga je zadesilo, već ga je lijevi branik Fiata nagazio.
Galeb iz Švedske, bio je sasvim pristojan.
Galebove koje ja poznajem, psuju majku svima, prije slijetanja.



RUPA U NAŠEMU GRADU
Sučeljavajući sveukupne prihode i zanemarive rashode gradskoga proračuna, nenadano se pojavila rupa.
Bila je to posljednja rupa koju je trebalo zaliječiti, zacijeliti ili kirurškim putem odstraniti. Bila je to rupa u kojoj smo svi mi sudjelovali od rođenja.
Bila je to gradska rupa veličine luke, brodogradilišta ili industrijske zone. Bila je to škura i duboka rupa u koju stanemo baš svi, od rođenja pa sve do umiranja.
Valja nama preko rupe.

U ŠUFITU
Poput pečata, poput teškoga željeza, spustila se zavjesa moga šufita.
Poput pečata, spustila se zavjesa jedinoga otvora moga zatvora.
Tko je uspio, pobjegao je, tko nije taj je poput mene.
Taj gleda, bulji i razmišlja.
Bulji i razmišlja kako bi bilo dobro.
Kako bi bilo dobro slikati.
Slikati panoramu Venecije.


ŽUTOKLJUNAC /očevi i djeca/
Nemoj ti meni s visine. Nemoj ti meni i nikako meni. Nemoj ti meni i pogledaj se na što ličiš. Remen ti traži rupicu više, vino te ogorčilo a poslodavac zaboravio. Nemoj ti meni kako je bilo i kako je sada.
Nemoj ti meni o svojim dilemama.
Ja nemam dilema.
Ja sam proizvod kojeg si stvorio.
Ja sam samo proizvod kojeg si ti stvorio.
Tvoje dileme su samo tvoje.
Ja nemam dilema.



ODMJERENOST PO MJERI ČOVJEKA
Nepažljivo sam odmjerio putanju i vrijeme. Odmjerio sam ih iz rukava, brzinski i netočno. Uglavnom neprecizno i subjektivno. Malenim objektivom zabilježio sam ustaljenu, već godinama odmjerenu crtu čovjeka. Tako sam zabilježio crtu kojoj pripada i po kojoj bezobzirno korača.
I pitam se, opet neprecizno, postoji li koja druga putanja, osim pravocrtne, koja bi mogla zaokupiti zainteresirati, okrenuti ili preokrenuti ustaljenost navika jednoga homo erectusa.

ČEKANJE AUTOBUSA ILI NEŠTO TOME SLIČNO
Čekanje autobusa na liniji broj osam nije uzaludno.
Čekanje je ispunjeno zanimljivim SMS porukama.
„ Čekam bus, nemam vremena. Samo ti se javljam“
Slanje poruka oduzima vremena i tako su već dva autobusa na liniji broj osam nezapaženo prošla poput lokomotive, strojovođe i praznih vagona.
„ Čekam bus, u žurbi sam, danas imam ispit iz filozofije amnezije humanoga postojanja“
„Ok, vidimo se u jedanaest ispred faksa“
„Ok , žurim na prvi bus“

HAUSTOR
Izgubljeni prostor silazne i uzlazne putanje.
U njemu susrećem prolaznike koje ne poznajem.
Haustor je korak prema svijetu koji ne očekujem.
Haustor je utemeljen na kućnome redu zajednice.
Haustorom uvijek protutnjam.
Bez pozdrava.






SOBA 406
Što čekaš.
Ruka ti već podrhtava.
Što čekaš dragi moj.
Dovoljno je poskočiti.
Kroz prozor.

LJETO U RIJECI

Sreća mi pogodovala.
More je tu.
Besplatno se dosađujem.


DOLETJELA JE NAJZAD U MOJ KVADRAT
Primijetio sam skučenost prostora u kojemu bih je zaskočio svojim dosjetkama.
Bila je to prava prilika.
Nisam računao na njenu dovitljivost izbjegavanja.


ČEKALA SAM SVOGA ČOVJEKA
Želim vjerovati u sudbinu. Najviše to želim.
Sudbina mi je jedini svjetonazor.
Odvlači me od istine.
Dobila sam pismo od svoga čovjeka.
Mislim, kako sam ga dobila.





SREDNJOŠKOLSKA EKSKURZIJA
Iz malenoga bosanskoga mjesta krenuo je moj veseli autobus.
Truckao se te tisućudeve'stoosmdestidruge godine sve do Rijeke.
Mislio sam kako će mi Samira rezervirati mjesto do sebe.


ŠTA TI MISLIŠ TKO SAM JA
Kada mi prijatelj priča
Kada mačka mijauče
Kada stanem u pasje govno
Kada oko mene zabruji
Kada me dostigne kletva
Kada se sve preokrene
Kada se od mene očekuje
Povučem se u svoju kućicu.
Šta ti misliš tko sam ja.


365,24219 DANA U GODINI
Svakoga dana, putujući istim smjerom, primijetio sam kako me monotonija ubija.
Sutra ću promijeniti smjer.
Možda me monotonija, ne bude pratila.


UVLAČIO SAM KONAC U IGLU
Godinama sam uvlačio.
Godinama sam se uvlačio.
Želja mi je upoznati neko drugo vrijeme.



KADA TE STISNU UZ(a) ZID
Možda bi i progovorio, kada bi se dosjetio. Možda bi sve razjasnio, otkrio, dogovorio i tako se prilagodio. Možda bi se podredio, naguzio ili bolje rečeno ponizio.
Možda bi sve tajne, k'o od šale i plačući, pod pritiskom zida, ispred kojega si se našao, istinski odao.
A onda i opet, mislim, kako je svejedno. Mislim, kako je svejedno koji te osjećaji vode kada si ispred zida.
Mislim, kako je njima i svima nama svejedno.


ZAŠTO MISLIŠ KAKO BOJE NE ULJEPŠAVAJU PROSTOR
Možda su skučeni horizonti.
Možda, ako malčice zanemarimo okvire svakodnevice.
Možda bi trebalo širom otvoriti prozore.
Možda bi trebalo skočiti kroz prozore

PERFECT DAY
Razbijeni prozori, uski prolazi, sučeljavanje arhitekture.
Tri grafita potonulih osoba i nebo od pamuka.
Uski prolazi za izgubljene duše.
Savršen dan.

ŽENA KAPETANA DUGE PLOVIDBE

Deset godina, možda i više, žena je čekala.
Na računu su se sigurno slijevala novčana sredstva.
Onda je napokon odlučila.
Pa što je to, nakon toliko godina, odlučila žena jednoga kapetana duge plovidbe?
Pa, odlučila je kako joj trideseta brzo prolazi.
Kako joj četrdeseta dolazi.
Osjetila je, kako joj godine stvaraju grč u preponi.
Ustanovila je, kako sve to predugo traje, i napokon se zaljubila.
Zaljubila se u nekoga drugoga čovjeka.
I dalje su se na računu slijevala novčana sredstva.
Napokon su dani, žene kapetana prve plovidbe ili preljubnice, prolazili puno brže, ljepše i učinkovitije.
A što je bilo s kapetanom duge plovidbe?
Heh.
Kapetan duge plovidbe, dobio je visoki čin.
Postao je general.

ORIJENTACIJA
Kada Ante Šabić, iz Imotskoga, pomiješa kujunđušu i komovicu, onda ga put navede u moju malenu riječku ulicu.
Tada Ante vidi svjetla otvorena grada i rukom mrzovoljno lupa po tastaturi svoga puritanskoga ĐIPIESA.








BRODOVI, DIZALICE, LJUDI I PTICE
U riječkoj luci nema više tereta.
U riječkoj luci nema više srdela.
U riječkoj luci, brodovi i dizalice, ljudi i ptice, očekuju neka bolja vremena.
U riječkoj luci gorki pelin svakodnevno se ispija.

ČEKAJUĆI SVOGA ČOVJEKA
Koliko dugo sam čekala.
Rekla bih, puno više od moga pamćenja.
Koliko dugo sam čekala.
Rekla bih, danonoćno.
Danas mi se možda posreći.
Vjerujem kako danas neću biti prevarena.



PAZIN
Bio sam u Pazinu.
I Vladimir Nazor je bio.
Doduše, on je podučavao a ja sam bježao.
Bio sam u Pazinu.
Središtu Istre.
Učinilo mi se kako je izmišljen grad.
Kako je grad kojega nema.










LUTALICA
Oko kamenitih stepenica bezbrižno luta.
Bez znakovlja.
Bez imena.
O porijeklu i ne sanja.
Nema ništa osim ove slike.
Oko kamena luta.
Luta li luta, jedna bezimena dlakava tvorevina.



VISOKO UZDIGNUTE RUKE
Spomenik nulte kategorije.
Restauriran po mjeri nove klase
Spomenik kojega se usklađuje.
Prema potrebama nove klase.
Pustio je duboko korijenje.
Ruke su mu odrezane ili spletene.
Spomenik je to naš, nulte kategorije.
Vojnik je to. Partizan ili domobran.
Isusus sam.
Novo vrijeme neprestano ga usklađuje.
Spomenik je to, nulte kategorije.


GOLUB MIRA
Ruke su bile podignute u visine.
Klicalo se raspojasano i neumjereno.
Klicalo se koliko god se moglo.
Klicalo se o humanosti.
Ruke su bile visoko podignute.
Netko je sasvim tiho, pustio goluba.


IN MEMORIAM


Oda o ovci traje puno duže od moga postojanja. Smjestio sam je u okvire svoga interesa. Sasvim dovoljno dugo. I predugo. Gotovo punih petnaest godina.
Bila je osebujna i pogodna za odjek misli unutar individualnih i općih stanja. Bila je pogodna alegorija u prikazu jednoga vremena. Početak u načinu izražavanja.
Zanosna, vremenom zamorna, naposljetku je zamrla.
Gotovo do kraja Instrumentalizirana.

In memoriam.


NEDJELJA, NOGOMETNI DAN

Danas je dan. Danas je taj dan.
Svi su tu. Dugometražna je nedjelja, dan obiteljskoga okupljanja.
Juha, punjena kokoš, krumpir i kocka od sira.
Čekamo utakmicu.
Ispunili smo tiket za sreću.













VRSTA

Kada se žarulja u glavi upali i tako zasvijetli, onda se u jednom trenutku istina otvori.
Kada očni živac proradi i kada se u glavi najzad sve posloži…
A što se to posloži? U glavi!
Pa u glavi se poslože poodavno zaboravljene veze ili teze.
U glavi se pojavi klik.
I nema tu nikakvoga drugoga objašnjenja.
Humana vrsta je samo sudionik a nikako gospodar vremena.


SLIKE MOJE PRIJATELJICE OSTAVLJAJU TRAGOVE ISTINE

Otvaranje nutrine, tjeskobna stanja ili izrezana romantika, prvi su pojmovi koji mi padaju na pamet kada zađem u galeriju slika ove autorice. I tu nema šale. Ogoljela istina vidljiva je od koraka do koraka. Ogoljela istina prema sebi i drugima. I nema tu šale. Nema tu zlaćanih pjesmica, karanfila, bubamara i pčelica. Nema tu zavijutaka, uljepšanih trenutaka i tananih kolorita.
Samo grubi kadrovi spojeni od kosti i mesa te pokoja riječ kao zvučna kulisa.
I nema tu šale.
Sve maske su poodavno pale.
I nema tu šale.
Šale su za male.


KRASNA SLIKA S VISINE

Kada se upneš i tako uspneš na vidikovac, onda ti je svejedno što je prije bilo.
Kada se popneš na vrh i tako s vrha ugledaš horizont, onda ti je svejedno što je prije bilo.
Kada se ispušeš nakon stuba i svih prijepora, onda ti je svejedno….
Tada gledaš s visoravni i tražiš perspektivu.
Tada ti je svejedno, što je prije bilo.
Tada čistiš misli od škripe tramvaja, smrada auspuha i čangrizavih susjeda.
Kada se popneš, kada se uspneš, kada se ispušeš.
Tada se očistiš i preporodiš.
Tada si visoko u oblacima.



PUT DUŽINE KUTIJE CIGARETA

Autobusi više ne kasne. Točni su. I kiosci se otvaraju na vrijeme.
Jedan mali, brzinski konjak i kutija cigareta za put.
Sjedim do vozača, dalekoga rođaka iz sela Živinica. Okorjeloga pušača.
I ja imam privilegiju pušiti od Rijeke pa sve do Osijeka.
Obojica smo bili nepristojni, no povlastice koje nam se nude nikada nismo odbili.
Pušimo. Piti ne smijemo.
Zato slažemo jednu na drugu.
Prigovora nema, a i tko bi što prigovorio okorjelim pušačima.
Još jedna i evo ga.
Mrak već pada, zimsko je doba.
Još jedna i putovanje se razvuklo u omjeru kutije cigareta.
A daleki rođak? Vozač? Rukovoditelj sredstvom upravljanja?
He, to je neka druga priča. Prepuna dima jeftinih cigareta.
Samo sam shvatio kako moj daleki rođak iz sela Živinica puši povazdan, i kako ga je žena povazdan napustila.


POGLED

K'o da vidim mater na putu za Kumrovec.
K'o da vidim oca na dodjeli ordena sa zlatnim vijencem
K'o da vidim susjeda na pruzi Brčko-Banovići.
K'o da vidim prijatelja na Omladinskoj akciji.
K'o da vidim djeda na Golome Otoku.

K'o da vidim sebe, kako sam ciničan.



JESAM LI KADAR NAPRAVITI KADAR
U sklopu ovih čudnovatih stubišta nije jednostavno napraviti kadar.
No, jednostavnost postoji za fotografa dobra oka koji odmah prepoznaje sjecište objekta.
Ja nisam taj. Taj je netko drugi.





ORDEN RADA SA ZLATNIM VJENCEM
Jednome davno, moj otac dobio je orden rada.
Bio je tokar, majstor od alata. Od šublera i colova.
Orden je zasjao u vitrini društvenoga stana.
Prodao sam stan s ordenom.

JAVNI BILJEŽNIK
Indiskretno javan.
Direktno realan.
Neumoljivo stvaran.
Po gradovima kloniran.
Logičan.
Društvu prijeko potreban.
Ustrajan.
Samodopadljiv.
Kršćanin.


ČETIRISTOTINEMILIMETARSKI ZUM OBJEKTIV
Kada te objektiv pokrene
Kada si u tišini
Kada te nitko ne vidi
Kada si osamljen.
Tada si tajanstven.
U potpunosti inkognito.
A motiv?
Motiv ne zna da ga snimaš.
Motiv ne zna ništa.
Motiv ne zna, kako ga snima još jedan dosadnjaković.




KARNEVAL U GRADU
Ooo, karneval je
Ooo, karneval je
Ooo, neka je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
Zlatnicima okićeni grad
Ooo, karneval je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
Zastave su dignute
Ooo, karneval je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
„Danas sam tu a sutra daleko“ (p.s.Đoni).
Ooo,ooo,ooo.
Oho ho.


ZVUK BADELOVA ČEPA ILI RIBAR NA PUČINI
Tajac bespuća i samozadovoljni ribar iz zaleđa.
Ranojutarnji, popodnevni ili večernji ugođaj mora.
Tišinu razbija gromoglasno otvaranje boce badelova konjaka.
Nirvana prepuna alkoholnih isparavanja.

MOLITVA RADNIKA
Dva batića i kilogram kreča.
Tri špartle.
Naramak pijeska, zrno cementa i visak.
Sendvič, jabuka i pivo.
Samo to tražim.
Samo to.

MOJA MATER
Kako znam, živi već godinama.
Kako znam, ima stan.
Kako znam, ne misli umrijeti.


U AUTOMOBILU OČEKIVANJA
Jedan puni zaokret.
Jedna ručna na semaforu.
U dvije misli dvije sumnje.
Da li me voliš.
Crveno, žuto pa zeleno.
Kontra.
Da li me voliš.
Jedan puni zaokret.
Da li me voliš.
„Oprostite, je li ova cesta vodi do Tuzle.
Želim se vratiti u mjesto svoga rođenja“
„Gospodine, Vi ste zalutali“.


ŠARENI SVIJET

Stanje stvari iz kuta.
Stanje stvari iz dva kuta.
S®anje stvari iz više kutova.
Slika je to s filozofskog fakulteta.





NAKON MATERIJALNE, DUHOVNA NADGRADNJA

Dole, ispod površine, uvijek se kriju crne rupe.
Dole se pokušava.
Dole se fuša, dole se bogobojazne ne sluša.
Dole su ravnomjerno svi raspoređeni.
Dole je uravnilovka od pamtivijeka.
Dole je dole.
A gore ili iznad gore?
Pa gore je sasvim nešto drugo?
Gore je povrh.
Gore je poput bajke.
Gore se pjenušac rastače.
Gore nikada nije bilo bolje, gledajući od dole.


NOVA KOLA, STARA KOLA
Kupio sam nova kola, prije petnaest godina.
Sada više nisu nova.
Sada su jedina.
Kupio sam nova kola i već tada pomislio kako će dugo trajati.
Na žalost, dobro sam mislio.


RECI O RIJECI
Kada se čovjek, namjernik, spušta s Belvedera prema jugu, ili centru grada, onda se, htio ili ne htio, kotrlja niz skliske i kontaminirane stube prepune izmeta kućnih ljubimaca. Jesenje lišće najčešće dočeka i proljeće, a vlakovi kontejnera pozdravljaju putnika na svakome uglu zacrtanoga pravca. Pri tome, fasade zgrada prate turobnost trenutka a sunce koje se pojavljuje iza oblaka cijeli prizor rasvjetljuje do tančina.
Ipak ima i lijepih trenutaka prilikom spuštanja s Belvedera.
Trenuci su to, kada te sunce pod dobrim kutom zaslijepi te od njegova blještavila ništa ne vidiš.

JUTRO KOJE OBEĆAVA
Teatar feniks na jutarnjem suncu jezdi poput zaboravljena i izumrla ptičjeg carstva..
Jezdi poput ptice dodo.
Teatar feniks najsumornije je mjesto u Rijeci.
Teatar feniks najljepše je mjesto u Rijeci.
Spuštajući se niz stube, znam, kako ću po jutru prepoznati dan.


BROD U RIJECI
Gotovo dvadeset godina nema lučkih radnika.
Gotovo dvadeset godina nema punih kontejnera.
Gotovo dvadeset godina zbijaju se neslane šale.
Brod u Rijeci rijetko se viđa.
A brod u Rijeci je nada.
Brod u Rijeci, jedina je nada ili spas za građanina.
Brod u Rijeci, može spasiti samo šesta flota Sjedinjenih Američkih Država…

ŽIVJETI KAO SAV NORMALAN SVIJET
Mirisi su se pomiješali.
Klor iz fontane i sladunjavost dvije dame.
Par ne par. Par na par.
Sve se nekako uskomešalo i pomiješalo na riječkome trgu.
I godine i klasa i rasa.
Raznolikostima se uskomešala naša gradska masa.
Sve je bilo poput gledanja ili razgledavanja.
Sve je bilo poput upečatljivosti jednoga grada.
Sve je bilo kako treba.
Sve je bilo kako treba, osim provincijskoga fotografa.




PUT OD SEDAM MILJA
Od sranja do stanja.
Automobil dobro prepoznaje putokaze.
Omladinski radio i „Cesta ravna, ne vidiš joj kraja“
Nakon ljubavi, putujem od Sinja preko Senja.
Do Rijeke.
Zadovoljno putujem.
Miris ostaje, iza mene.
Miris zrenja jedne ljubavi.

SVIBANJ U RIJECI
Sunce u svibnju već sada sja okomito.
Svjetlo je okomito.
Ma, sve je okomito.
Osim mene.
Horizontala mi ipak odgovara.
Tlak nivelira.

GLAVA OTOKA CRESA
U glavi ništa.
Na glavi, ništa.
Niti svjetla, niti ljudi a ponajmanje ovaca.
Nema tu ničega osim raslinja.
Glava Cresa je prazna.
Glava Cresa glavinja unutar Kvarnera.
Potvrdu o tome, izreče mi sin katoličkoga svećenika, baš izravno s glave otoka Cresa.
Izreče mi sin nekakvoga Mikulića iz mjesta Beloga.
„Na glavi otoka Cresa, sreće nema“.





FORSIRANJE ROMANA RIJEKE
Grad Rijeka je naizgled.
I ljudi su naizgled.
Onda se pitam, koliko ja mogu biti izgledan.


OPORUKA

Dragi sine Jos'pe. Pišem ti i nadam se.
Evo sam ti bila u bilježnika. I pečat stavila.
Onaj naš stan u Laginjinoj, đe si i rođen, ostavljam teti Mari.
Znaš, ona me do'ran'la i dobra mi bila.
A tebi ostavljam sve ostalo, i šparhet i lavandin i televiziju.
Uzmi i radijator, malo curi al' ti si majstor pa ga nakurikaj.
Teta Mara mi reče da ušteđev'ne nemam.
E, blažena Mara.
Pa eto sine, kad dobiješ ovo pismo, znaj da si mi jedini.

KOLODVOR U BOJI
Crne cipele, bijela košulja
Bijela harta, crna torba.
Crne misli, bijela očekivanja.
Bijela Istra, crna Istra.
Pazin.
Kolodvor u boji.








KADA DAN MIRIŠE NA SVAKODNEVICU
Uslijed moje taštine i dobre motoričke vještine, učinio sam jedan običan dan sebi zanimljivim i poletnim. Protegao sam se koliko sam mogao i tako i usput, preko gradskih i kamenitih ploča pokušao prikazati svakodnevicu. Protegao sam se koliko sam kratak i dugačak. Protegao sam se po gradskim pločama, namještena izvoditelja i dogovorena investitora. Protegao sam se toliko da su mi se gaće uvukle u guzicu a glava skrila iza postojećih gradskih struktura.
Protegao sam se skromnom veličinom, smiješnoga fotografa, snimajući svakodnevnicu gradskoga života.


KADA DAN MIRIŠE PO VJETRU
Južina se protegla posred moga akvatorija. Protegla se glasno kako bi provocirala već umornoga čovjeka na kraju dana. A kiša. Kiša je na trenutak prestala. Ribara nema pa nema ni galebova. Nema ničega, osim južine moga akvatorija. Rekao bih sasvim dovoljno za knjigovodstvenu evidenciju nastalih emocija. Sasvim dovoljno za oduzimanje na kraju dana.
Zbrajanje će doći s prvom burom od sjevera.

DOTJERIVANJE HAUSTORA DRŽAVNE UPRAVE
Kada porezni obveznik zakorači stubama državnoga ureda onda se u njemu pojavi osjećaj nelagode, uskogrudnosti i dakako samoponiženja. Tada porezni obveznik pomisli na dugotrajni trenutak tlačenja, rigoroznoga propovijedanja i tko zna koga i još čega. Tada pomisli koliko je zbrojio i koliko je pogriješio i tada pomisli koliko će mu trebati vremena kako bi se iz mile guzice državne uprave izvukao čist kao suza.
E pa, za sve seljake, građane i ostale pedere, državna uprava, uvela je lijepe i savršene djevojke na hodnicima spomenute uprave. Uvela ih je kako bi osmijeh bio ključan u trenutku kada se guzica poreznog obveznika otvara do krajnjih granica.








SPECIJALNO IZVJEŠĆE ILI RAZGOVOR SA ŠEFOM
Kada se sfingter jednom otvori, tada se izgubi nevinost i proradi savjest.
Kada se sfingter drugi puta otvori tada je to opetovana slučajnost.
Kada se sfingter navikne na stalno otvaranje, onda je to beskarakternost.
Budimo realni, vrijeme traži otvaranje.
Pa, budimo realni.


IZGUBLJENO VRIJEME JEDNE DAME
Dva službena poziva putem telekoma. Plava kuverta. Dvije autobusne linije.
Jedan taksi, i evo me najzad ispred Porezne uprave.
Sve sam pripremila, unatoč poodmaklim godinama.
Sve sam pripremila s puno nadanja o poreznim olakšicama.
I opet sam zakasnila.
Žao mi je.
Žao mi je vremena koje sam utrošila.
Žao mi je vremena prepunog nadanja.

DRŽAVNI ČINOVNIK OTIŠAO JE NA PAUZU
Suviše skraćene hlače, sjajne kožne cipele i sako prepun nepotrebnih detalja.
Crne čarape i bijela košulja.
Kravata karirana i lice ožareno od vina.
Državni činovnik otišao je na pauzu.
Ostala je samo slika njegovoga nepotrebnoga ureda.

EMANCIPACIJA JEDNE GOLUBICE
Skučena i brižna, ipak je čekala letača.
Bez namjere isticanja. Jednostavno je čekala kako bi se zadovoljila.
Njeno čekanje trajalo je onoliko koliko je potrebno za reprodukciju.
Nakon razočaravajućega čina općenja, odlučila se promijeniti.
Odlučila je postati galeb.
BANKARENJE
Moj prijatelj Rade uvijek je znao zbrajati i oduzimati.
Moj prijatelj Rade bio je sasvim pristojan gimnazijski mladić.
Danas radi u banci.
Danas Rade ne zbraja.
Danas Rade samo oduzima.


ODANOST POPUT ZAUVJEČNOSTI
Malena i prkosna Dea, pjegastoga lica, već u svojoj trećoj godini zarekla se kako će jedino i uvijek ljubiti dječaka Vjenceslava. Zarekla se u trenutku zakašnjeloga krštenja. Zarekla se u trenutku kada je otvorenih usta i sklopljenih očica hvatala brašnasto tijelo Isusova tijela, podareno iz ruke fratra Andrije.
Od toga trenutka, baš sve na ovome svijetu za malenu Deu trebalo je biti povezano, smišljeno, razumno i logično. Sve je trebalo biti onako kako je zamislila na dan svoga zakašnjeloga krštenja.
U svibnji, 2007. godine, Dea je s nepunih petnaest godina skočila s dvanaestoga kata riječkoga nebodera.
Zauvječno.

O FOTOGRAFIJI I FOTOGRAFIMA
Dozlogrdile su mi ulične slike radnika, nemarnika, studenata i prosjaka.
Navedene i spomenute slike, radnika, nemarnika, studenata i prosjaka, postale su poput nestvarnih slika iz aparata neočekivanih čovjekoljubaca. Navedene slike, postale su toliko emancipirane da sam se krajičkom oka začudio širini pogleda mnogih fotografskih umjetnika.
Moram priznati kako me uvijek i iznova iznenadi javna i socijalna osviještenost autora i njihovih slika, putem kojih se naglašava nepravednost državnih zakona, otuđenje bića i sva omalovažavanja sveprisutnih i obespravljenih humanih lica.
Moram priznati, kako je nevjerojatan broj fotografa aktivno uključeno i tako prepoznato u humanim određenjima kojima se kritiziraju sva otuđenja ili pak sve vrste diskreditacija rasa, klasa ili bilo kakvih drugih ugnjetavanih živih bića.
Iznenađen empatijom većine autora i dalje sam razočaran stvarnim i nepromijenjenim stanjem unutar naše vukojebina.
I uvijek se nadobudno pitam, koliko fotografija može promijeniti svijet.
NAZOVI ME, PONEKAD

Nazovi me onako, poput ustajale razbibrige. Nazovi me u slučaju dosade.
Nazovi me putem otvorene mreže.
Nazovi me putem radio antene. Nazovi me putem spojene žice.
Nazovi me onako, poput ustajale razbibrige.
Nazovi me, jer znaš kako sam radio amater koji očekuje tvoje pozive.

DAN JE PRELIJEP ZA PUŠENJE
Spuštajući se niz padine Nacionalnog parka Risnjak, uživao sam onoliko koliko sam mogao. Leptiri, tratinčice i poneki bumbar, uistinu su razmekšali sive stanice napeta posjetitelja. Biciklistička staza i par luđaka, bili su sasvim dovoljni za upotpunjavanje prirodnoga ambijenta. Oblaci su bili pamučni, nebo plavetno a šuma svibanjsko zelena.
Koliko toga ima lijepoga unutar jednoga nacionalnoga parka.
Dan je bio prelijep za pušenje tridesetak cigareta.

U POTRAZI ZA SVJETLOM
Nemoj ti meni o svjetlu, pričaj mi o utjecaju mraka.
Nemoj ti meni kako je svjetlo nada. Nemoj ti meni.
Pričaj mi onako kako je sada.
Nemoj ti meni kako će biti nakon svega.
Nemoj ti meni ništa i nemoj nikada.
Sasvim si dovoljan za šutnju.
Nemoj i ne pokušavaj tražiti opravdanja u tankoj niti dijeljenja svjetla od mraka.
Nemoj companero. Nemoj nikako.
Nemaš opravdanja.
Znaš i sam, kako si pucao iz mraka.



SABRANE ŽELJE JEDNE POSADE BRODA
Da nam bude.
Da nam svima bude.
Da nam svima bude koliko želimo.
Da nam svima bude koliko hoćemo.
Da meni, uvijek bude najbolje.


ŽUTOKLJUNAC
Bez prijevare, bez preokupacije, bez lukave provincije.
Bez staža, staleža, bez zanimacije, bez orijentacije.
Bez boje glasačke kutije, bez paradoksa demokracije.
Bez prijevare.
Poput bezdana imaginacije.
Poput prizvuka anarhije o suprotnosti očeva i djece.


GALEB IZ ŠVEDSKE ILI IN MEMORIAM
Bez kuma, bez prijatelja i natrpanih torbetina.
Bio je to galeb iz Švedske.
Bio je sasvim pristojan, taj galeb iz Švedske.
Lijevo i desno, bez kuma i prijatelja.
Galeb iz Švedske, bio je postojan šetajući po riječkim ulicama.
Nema mu ravna u pristojnosti.
Bio je i hrabar kada se odlučio putovati ovim našim rutama.
Niti pismo bratu nije poslao a već ga je zadesilo, već ga je lijevi branik Fiata nagazio.
Galeb iz Švedske, bio je sasvim pristojan.
Galebove koje ja poznajem, psuju majku svima, prije slijetanja.



RUPA U NAŠEMU GRADU
Sučeljavajući sveukupne prihode i zanemarive rashode gradskoga proračuna, nenadano se pojavila rupa.
Bila je to posljednja rupa koju je trebalo zaliječiti, zacijeliti ili kirurškim putem odstraniti. Bila je to rupa u kojoj smo svi mi sudjelovali od rođenja.
Bila je to gradska rupa veličine luke, brodogradilišta ili industrijske zone. Bila je to škura i duboka rupa u koju stanemo baš svi, od rođenja pa sve do umiranja.
Valja nama preko rupe.

U ŠUFITU
Poput pečata, poput teškoga željeza, spustila se zavjesa moga šufita.
Poput pečata, spustila se zavjesa jedinoga otvora moga zatvora.
Tko je uspio, pobjegao je, tko nije taj je poput mene.
Taj gleda, bulji i razmišlja.
Bulji i razmišlja kako bi bilo dobro.
Kako bi bilo dobro slikati.
Slikati panoramu Venecije.


ŽUTOKLJUNAC /očevi i djeca/
Nemoj ti meni s visine. Nemoj ti meni i nikako meni. Nemoj ti meni i pogledaj se na što ličiš. Remen ti traži rupicu više, vino te ogorčilo a poslodavac zaboravio. Nemoj ti meni kako je bilo i kako je sada.
Nemoj ti meni o svojim dilemama.
Ja nemam dilema.
Ja sam proizvod kojeg si stvorio.
Ja sam samo proizvod kojeg si ti stvorio.
Tvoje dileme su samo tvoje.
Ja nemam dilema.



ODMJERENOST PO MJERI ČOVJEKA
Nepažljivo sam odmjerio putanju i vrijeme. Odmjerio sam ih iz rukava, brzinski i netočno. Uglavnom neprecizno i subjektivno. Malenim objektivom zabilježio sam ustaljenu, već godinama odmjerenu crtu čovjeka. Tako sam zabilježio crtu kojoj pripada i po kojoj bezobzirno korača.
I pitam se, opet neprecizno, postoji li koja druga putanja, osim pravocrtne, koja bi mogla zaokupiti zainteresirati, okrenuti ili preokrenuti ustaljenost navika jednoga homo erectusa.

ČEKANJE AUTOBUSA ILI NEŠTO TOME SLIČNO
Čekanje autobusa na liniji broj osam nije uzaludno.
Čekanje je ispunjeno zanimljivim SMS porukama.
„ Čekam bus, nemam vremena. Samo ti se javljam“
Slanje poruka oduzima vremena i tako su već dva autobusa na liniji broj osam nezapaženo prošla poput lokomotive, strojovođe i praznih vagona.
„ Čekam bus, u žurbi sam, danas imam ispit iz filozofije amnezije humanoga postojanja“
„Ok, vidimo se u jedanaest ispred faksa“
„Ok , žurim na prvi bus“

HAUSTOR
Izgubljeni prostor silazne i uzlazne putanje.
U njemu susrećem prolaznike koje ne poznajem.
Haustor je korak prema svijetu koji ne očekujem.
Haustor je utemeljen na kućnome redu zajednice.
Haustorom uvijek protutnjam.
Bez pozdrava.






SOBA 406
Što čekaš.
Ruka ti već podrhtava.
Što čekaš dragi moj.
Dovoljno je poskočiti.
Kroz prozor.

LJETO U RIJECI

Sreća mi pogodovala.
More je tu.
Besplatno se dosađujem.


DOLETJELA JE NAJZAD U MOJ KVADRAT
Primijetio sam skučenost prostora u kojemu bih je zaskočio svojim dosjetkama.
Bila je to prava prilika.
Nisam računao na njenu dovitljivost izbjegavanja.


ČEKALA SAM SVOGA ČOVJEKA
Želim vjerovati u sudbinu. Najviše to želim.
Sudbina mi je jedini svjetonazor.
Odvlači me od istine.
Dobila sam pismo od svoga čovjeka.
Mislim, kako sam ga dobila.





SREDNJOŠKOLSKA EKSKURZIJA
Iz malenoga bosanskoga mjesta krenuo je moj veseli autobus.
Truckao se te tisućudeve'stoosmdestidruge godine sve do Rijeke.
Mislio sam kako će mi Samira rezervirati mjesto do sebe.


ŠTA TI MISLIŠ TKO SAM JA
Kada mi prijatelj priča
Kada mačka mijauče
Kada stanem u pasje govno
Kada oko mene zabruji
Kada me dostigne kletva
Kada se sve preokrene
Kada se od mene očekuje
Povučem se u svoju kućicu.
Šta ti misliš tko sam ja.


365,24219 DANA U GODINI
Svakoga dana, putujući istim smjerom, primijetio sam kako me monotonija ubija.
Sutra ću promijeniti smjer.
Možda me monotonija, ne bude pratila.


UVLAČIO SAM KONAC U IGLU
Godinama sam uvlačio.
Godinama sam se uvlačio.
Želja mi je upoznati neko drugo vrijeme.



KADA TE STISNU UZ(a) ZID
Možda bi i progovorio, kada bi se dosjetio. Možda bi sve razjasnio, otkrio, dogovorio i tako se prilagodio. Možda bi se podredio, naguzio ili bolje rečeno ponizio.
Možda bi sve tajne, k'o od šale i plačući, pod pritiskom zida, ispred kojega si se našao, istinski odao.
A onda i opet, mislim, kako je svejedno. Mislim, kako je svejedno koji te osjećaji vode kada si ispred zida.
Mislim, kako je njima i svima nama svejedno.


ZAŠTO MISLIŠ KAKO BOJE NE ULJEPŠAVAJU PROSTOR
Možda su skučeni horizonti.
Možda, ako malčice zanemarimo okvire svakodnevice.
Možda bi trebalo širom otvoriti prozore.
Možda bi trebalo skočiti kroz prozore

PERFECT DAY
Razbijeni prozori, uski prolazi, sučeljavanje arhitekture.
Tri grafita potonulih osoba i nebo od pamuka.
Uski prolazi za izgubljene duše.
Savršen dan.

pre 13 dana
  15770  
/ ....skupio sam sav otpad ispod svojih sličica...bez lektora i redaktora../




SKENIRANJE BRAKA


Stanislav i Stanislava bili su i ostali moji prijatelji. I danas mi je njihova kava prepuna slada.
I dalje mi se čine pristupačnim, uglađenim i pristojnim osobama.
Na žalost nisu više zajedno ili na žalost samo račune dijele međusobno.
Oboje su stekli nove navike i oboje su za sebe vezali advokate.
Stanislav i Stanislava i dalje su moji prijatelji.
I dalje komuniciraju preko moje malenkosti.
Stanislav i Stanislava sada prolaze teško vrijeme a ja sam se umorio, kako bih ponovno spojio nespojivo.




PRIČA O USAMLJENOME RIBARU

Iz odsječena papira, putem umnožavanja, pokušao sam stvoriti sliku.
Komadiće sam spojio u jednu cjelinu.
I što sam dobio?
Dobio sam sliku o usamljenome ribaru.
Rezignacija me na romantizam uputila.
Priča o ribaru nije izmišljena.
Priča je poznata.


ŠARENA LAŽA

Postaviti u kvadrat jedan period života i tako napraviti koloritni kolaž nije teško. Dovoljno je izvući sve likove iz vlastite arhive i spontano ispuniti prostor zadane ploče.
Na svu sreću prostor je mali i likova nema previše.
Uglavnom su to ljudi i ovce, ovce i ljudi i nije teško smjestiti ih u zadane okvire.
No, razdvojiti stvarnost od iluzije, teže je.

SAMA

Suša na otoku. I još dalje. I nigdje nema vode. Trava u srpnju se zažutila i na kraju uvenula.
A blago?
Blago na otocima se spustilo sve do mora. Voda je slana, al' je voda, i tko još vodi brigu o bubrezima.
Ovca-majka izdvojila se i u moru tužne oči ugledala.
Par gutljaja mora za par kapi mlijeka.
Zakasnila je s porođajem. Janje je čeka.
Ovca-majka je sama i napuštena.
Ovca-majka kišnu jesen čeka.
Nigdje njena čovjeka.




CRTICA O LJUBAVI

Tajna Slavice M. i njenoga ljubavnika Radivoja C. nikada nije u potpunosti rasvijetljena.
Svi se sjećaju kako su jedne zimske noći preljubnici bez traga nestali i sa sobom sve priče i šaputanja odnijeli. I nitko ih više nikada vidio nije…
A nakon par godina jednoga jutra, u poznatu riječku birtiju ušao je putnik po imenu Mika. Onako sav zanesen, usplahiren i vidno ogorčen na stanje, vrijeme, gradove i ljude započeo je priču iz prve ruke.
A Mikinoj priči nije bilo kraja.
U jednome trenutku, uz par kapljica biske, prisjetio se Mika svojevrsna događaja i jednoga čudnovata riječkoga para o kojemu su i novinari australijskoga tiska ispisali par nejasnih crtica. I sjetio se Mika, kako je negdje pokraj Sidnija, u dalekoj Australiji, malena kuća do temelja izgorjela i kako je tu istu kuću vatrogasna služba puna tri sata gasila.
Iz kuće, nitko živ nije izašao, nitko se nije pojavio i nikakav krik ili vapaj se nije čuo, samo je u tim istim lokalnim novinama pročitao, kako je jedan riječki ljubavni par, zajedno s kućom izgorio.
Od ljubavi?
Ili, što li…


JESEN


Uvijek s jeseni, nekakvo mrtvilo čovjeka zarobi. I kuda god se osvrne, sivo nebo, kišne kapi i vlažne gradske zidove oko sebe primijeti. Nekako s jeseni i vegetacija se smiri, opusti, uvene i na kraju nestane.
Ipak, jesen je čudno godišnje doba. Raskošne plodove donese i sve kolorite u šumicu unese. Jarke, crvene, žute i svilene. Ove ili one. S jeseni se boje množe, preslikavaju, vrište i ocrtavaju. S jeseni su pasteli lijepi, akvareli tanani a ulja raskošna.
I sve navedeno, jednostavno se ocrtava na senzoru moga fotoaparata.
Jesen se događa u glavi promatrača.
Siva, tamna, crna, ili žuta, jarka i crvena.
Jesen je uvijek u glavi promatrača.



KVADRAT

Zaći u kvadrat očekivanja, snova i maštanja izuzetno je lako. Pri tome ne zaboravimo ostaviti krišom otvorena vrata kako bismo se mogli vratiti iz klopke spomenuta kvadrata.
A kvadrat je najčešće introvertan.
Zatvoren. Maštanjima označen. Nasuprot njemu, život je stvaran. Kao kružnica univerzalan. I snaći se u kružnici, znači stvarno živjeti i rijetko kada se u kvadrat povući. Kvadrat je samo eskapada. Kvadrat je stacionar za prebjeg iz razloga potištenosti u privid samozadovoljnosti.




OPORTUNIZAM MI NAJMILIJI


Moj prijatelj M.G. nikada nije vidio ništa. Uvijek mu se maglilo pred očima i uvijek se izvlačio na to, kako nosi debele cvikere, nalik na dno pivske boce.
Svoju očnu anomaliju koristio je uvijek kada bi bio stjeran u tjesnac, bezizlazni kutak ili kada bi mu bilo svega dosta.
Ništa ne vidim, postala je njegova uzrečica.
Kako je vrijeme prolazilo a on je i sam već dovoljno odrastao, počeo je koristiti još jednu svoju anomaliju i tako je pretvorio u još jednu uzrečicu - ništa ne čujem.
Sazrijevanje osobe u liku M.G. bilo je iznad prosječno, unatoč pojavljivanju novoga nedostatka vezanoga za govorni aparat.
Tako upotpunjena kolekcija mana, apsolutno bi bila iskorištena.
Ne vidim, ne čujem i šutim, bili su njegovi jasno definirani stavovi prema svemu što bi ga iznenadilo, potreslo ili uznemirilo.
Kako su godine prolazile, njegov napredak na društvenoj ljestvici bio je nevjerojatan. Postao je predsjednik društva, direktor sektora prodaje i zastupnik stranke.
Slijep, gluh i nijem.
Jučer mi se javio iz Floride s riječima:
-koji pogled imama, galebove slušam i onu našu pjesmu pjevam…




U MOJEMU NASELJU

U mojemu naselju ne rastu tikvice, peršin i rotkvice.
U mojemu naselju ne razvija se ličinka cvrčka, skakavca ili jajašca kukaca.
U mojemu naselju raste izmaglica starosjedilaca.
U mojemu naselju neskrivena su razočarenja.
U mojemu naselju oronulost vrišti na ulicama.
U mojemu naselju jesen je preuzela ulogu svih godišnjih doba.


RIBAR

Komarci ga grizu.
Žena ga grize.
Djeca ga grizu.
Savjest ga grize.
Samo riba ne grize.





ČINOVNIK

Miris svježe obrijana lica.
Postole gumena đona.
Mantil, sako i zgužvana bijela košulja.
Stotinu predmeta na stolu.
Duga marenda.
Nema zabilježenih poziva.
Par mjeseci do mirovine.
Sporo se kreće stubama.
I dalje misli kako ga netko prisluškuje.


GOLUBOVI DRŽAVNE UPRAVE

Djelatnici Državne uprave svakodnevno puštaju golubove.
Ponekad sukladno stanju a ponekad iz nemara.
I tako, oko zgrade oronule Uprave lete golubovi.
Građanima nose poruke.




ONA ŽIVI GORE

Nekoliko slojeva više, unutar moje atmosfere, živi ona.
Živi kako voli.
Prozori su joj uvijek zatvoreni a ja sam znatiželjan zašto je to tako, na adresi Zagrad 1/4.
Možda su pri ugradnji prozora zaboravili nešto podesiti.
Možda su roletari nešto propustili.
I tako, gotovo svako jutro gledam na njene prozore.
Ona živi gore.
I nikome se ne odaje.


PAR RIJEČI O FOTOGRAFIJI MOJIH PRIJATELJA

Moji prijatelji, fotografi, slikaju zalaske dugom ekspozicijom.
Njihovi prijatelji slikaju isto tako.
Prijatelji njihovih prijatelja prate kako slikaju svi moji prijatelji.
I tako se prijateljstvo istih slika neprestano širi.
Od izlaska do zalaska sunca.
Nije li to dosadno.






DRAGI MOJ HOMO ERECTUS

Renesansa te podigla do neslućenih visina.
Humanizam te osnažio do Boga.
Priznanja si sebi udijelio.
Sve izradio, izgradio, lovorike podijelio.
U vlastitim očima narastao.
Patuljak ostao.



28 KVADRATA STANA

Gledao sam pinča a kupio ši-cua.
Ši-cu je imao domovnicu.
Urednu dokumentaciju.
Rodovnicu.
Ši-cu je imao oca i mater.
Sada se zajedno vrtimo u dvadeset osam kvadrata.
Usput sam sreo i bezimena psa beskućnika.
I onako u čudu, pitao se u čemu je razlika.
On živi na dvije ili tri tisuće kvadrata našega kvarta.
Ši-cu i ja dijelimo dvadeset osam.
Jebeš rodovnicu.


ŽIVIM U JAHTI

Kupio sam za sebe maleni prostor, stotinjak kvadrata.
Prostor pluta na vodi i ima par džonsonovih motora.
Kupio sam za sebe taj prostor, kako bih se zavukao u tjeskobu kože, inoksa, mjedi i hrastova drveta.
Sada nekako uživam u klaustrofobiji.
I jako, jako volim taj nezasluženi anksiozni poremećaj.












POČETAK KARIJERE ILI SKRIVEN IZA LAŽNIH IMENA

Zadobivši povjerenje baze, unutar stranačke skupštine, moj prijatelj A.S.. odlučio se za samostalne projekte. Postavši predsjednikom Uprave javnoga poduzeća s nepunih trideset godina, kupio je građevinsko zemljište, i namah ga ogradio poluzidom.
U par mjeseci, podigao je prizemlje koje otvara mogućnosti nadogradnje.
Bio je veseo i čio. Ugovore je potpisao i sada mu je samo preostalo da čeka razvoj situacije.
Ipak, A.S. u svojim mladim godinama, nije znao jedno, nije znao, kako jedan poziv mijenja sve.




PORTRET OVCE

Već u drugome ciklusu na istu temu, odlučio sam se jasnije izraziti o jednome portretu. Bilo mi je drago što sam ovcu u svemu tome promovirao i bilo mi je drago što sam nakon svega, kroz ovcu, humanu crtu naglasio.
Motiv više nisam promatrao kao domestificiranu životinju. Više sam tražio ljudsku crtu. Karakter izvučen unutar podneblja ili sveopćega stanja.
A motiv ovce je pogodan za sve. Od štiva biblije do štiva basne.
I baš iz tih razloga prisjetih se svojevrsna akademika otočnoga imena, zvanoga Fučića, i njegove «Ode o ovci». A njegova oda iskreno sažima sve darove jedne jedinke u očuvanju one druge, humane.
Slika je postavljena kao ekspresija doživljaja. Izražajne i povučene crte zarobljenoga motiva alegorija su na vječna i općeprihvaćena žrtvena stanja u ime opstanka.
Prihvaćanja muka.
U svemu tome i naknadno, odredio sam, ispisanim tekstom na slici, moje viđenje. Viđenje kroz ime svojevrsnoga glazbenoga sastava koji nazivljem svu toplinu komunikacije ostavlja.
« The Jesus and Mery Chain».















KARIRANI SAKO, KARIRANA KRAVATA I KOŠULJA NA KOCKICE

Nije da me nije vidjela. Bio sam čist kao suzica. Moj «dress code» bio je čist i ispeglana.
Dlačice u ušima podrezane, nosni otvori također, a čekinje obrva skraćene su dan prije.
Cipele drvena đona, sat na lijevoj ruci i ruža u reveru.
Zašto nije došla?
Zašto je samo rukom odmahnula i prvim taksijem odlepršala?
A ja, čekam li čekam.
Mislim kako ću joj se dopasti, kako ću dobro ispasti, kako ću biti domišljat, lijep i pametan.
Nije došla?
Ili ipak jeste.
A ako jeste, duboko me povrijedila.
A ako nije?
Isto tako, moj stari prijatelju… isto tako me povrijedila.
A ja sam baš mislio kako ću najzad… ili baš sam mislio kako ću napokon…ili baš sam mislio kako ću….

-Konobar, molim vas, još jednu travaricu! Kao i uvijek. Onu šibensku.. Onu ljutu. Duplu.
Bez leda.


HAUSTOR

Moj haustor više nema ključa. Nema niti portafona, a svi poštanski sandučići razbijeni su tijekom prošloga tjedna. Žarulje ne svijetle, zidovi su škuri a vrata po katovima traže novoga hausmajstora.
Moj haustor je prognan iz koncepta europskih fondova. Moj haustor je zaboravljen unutar održavanja i osiguranja lažnih skrbnika iz gradskoga proračuna.
Ipak, moj haustor je slavan po tome što je totalno sjeban. Moj haustor je slavan po tome što u njemu nema nepoznanica.
Svetlana u prizemlju, penzionirana je zubotehničarka, a tik do njenih vrata živi čovjek otpušten iz svih bolnica. Prvi kat je dosadan, tu sam ja, dok je na drugome, mladi bračni par i stara kokoš koja čangrizavo kljuca. Susjed im je proleter koji svakoga jutra rovari po kontejnerima.
Treći kat je znakovit, ima potencijala i na njemu žive dva nostalgična inženjera.
Četvrti kat je nepoznat. Na njemu se i poštar ustručava.
A na petome i opskurnome katu, žive prosvjednici, anarhisti i studenti. E baš s toga kata, pa sve do prizemlja, slijeću vrećice trulih ideja.










SVI NAŠI POGOCI I SVI NAŠI PROMAŠAJI

Tabla, koš ili cijela konstrukcija na našemu malenome igralištu postavljena je još za vrijeme trajanja svjetskoga prvenstva u Manilli. Od tada pa do danas nije prošlo puno godina. Nepunih trideset i pet. U to vrijeme, već od ranih jutarnjih sati čuo se žamor i lupanje lopte po grubome betonu. U to vrijeme, vrijeme Damira Šolmana, Jerkova, Ćosića, igrala se košarka od zore pa sve do sumraka.
Kako su godine prolazile a jesenje kiše padale, tablu je uhvatila crvotočina, oko obruča se navukla crvenkasta ruzina a mrežica je nestala.
Dani obnove i prosperiteta nisu zahvatili našu konstrukciju, tablu, koš i igralište.
I tako, sjetivši se tih godina, ostali su samo tragovi sjećanja svih naših pogodaka i promašaja.

PERSONALIZIRANJE NAPRAVE ZA SLIKANJE
Kupio sam maloga Canona.
Sada se družimo i zajedno imamo puno objektiva.
Kupio sam napravu i dao sam joj ime.
Sada se družimo tijekom proljeća, ljeta, jeseni i zime.
Kupio sam napravu koja slika i tako stekao najboljeg prijatelja.
Više nisam potišten i prijatelj me u svemu podržava.
Družimo se svakodnevno, od uranka do prestanka.
Kupio sam personu koja meni odgovara...
















KRALJEŽNICA
Od rođenja pa do smrti uvježbavanje kralježnice obavezna je tjelovježba.
Dovoljno je prihvatiti sile gravitacije kako bi kralježnica uvijek bila sigurno savijena.
Uvijek prema dole.
Ponekad čovjek oživi, kada mu se inat pojavi, i tada se usprotivi, naglo kralježnicu ispravi.
I gle čuda, uvijek se iznenadi, kada ispravljena kralježnica popuca sve do boli.


LJETA U PEDESETOJ

Moja ljeta su sada kratka. Skučena. Njihova granica je određena.
Moja ljeta su više navika s malo ostataka.
Moja ljeta su prolazna, jednostavna, bez iznenađenja.
Moja ljeta nemaju miris duhana, okusa pečenoga kukuruza ili zrelih smokava.
Moja ljeta su dosadna.
Moja ljeta su izlizana poput guma moga automobila.
Moja ljeta su učmala i pripadaju mojim godinama.


SLIKANJE NASELJA

Kada čovjek odluči slikati naselje u kojemu živi, onda bi bilo poželjno slikati za vrijeme sretnih dana. Onih dana, kada se ustaje na obje noge, popije gutljaj čaja i zaroni u uštipke od krumpira. Tada slika naselja mora biti lijepa, cvrkutava i dražesna.
No, kada čovjeka u jutarnjim satima probudi poštar na vratima, tada slika naselja ne može biti lijepa.
Tada je slika olovna, teška i sumorna.


OD TADA VIŠE NISAM VOLIO NOGOMET
Istrčavši na Grbavicu, igrači Željezničara znali su sve.
Znali su kako će i znali su koliko ih je.
Nogometaši mađarskog Videotona nisu znali ništa. Samo ih je sreća zapljusnula u posljednjim sekundama.
Bilo je to jednoga aprila, daleke 1985. godine.
Od tada više nisam volio nogomet.
V.D. JE UHVATILA SVJETLO MRAKA

Oduvijek sam autoricu V.D. nazivao BLENDA 22. Oduvijek sam smatrao da baš njoj takvo ime pripada. Oduvijek sam volio kako iz prikrajka, objektivom lovi fotone sunčanih otisaka.
Zerica svjetla bila joj je sasvim dovoljna.
I tako su nastale najljepše fotografske igre bilja, cvjetova i travčica. Igre prepune znakovitih i romantičnih naslova. Tako su nastale figure, strukture, zapisi i osebujni igrokazi.
Tako je nastala cijela jedna galerija personifikacija.
Tako je nastala galerija fotografija koju promatrač s oduševljenjem gleda.





ACROSS THE UNIVERSE
Promatrajući nebo s prozora, Zvonka je obuzela toplina.
Pogledom je odredio koordinate i na trenutak pričekao sliku.
Svjetlucavi tragovi koje je zamislio, spojili su se i tako iscrtali sve njegove zaboravljene prijatelje.
Heh, eno ga Zele, puši HB, eto i Moorsa, koluta očima.
Goran drži knjigu u rukama a Rizo spaja mrežice na koševima.
Glavonja od Mensura, brani se od upadica raspojasana provincijskoga društva a Pantelija čačka po karburatoru očeva motora.

I tako je Zvonko, gledajući nebo i spajajući likove, zaboravio na sadašnje vrijeme.
Gledajući u nebo, vratio se u sedamdesete, osamdesete i s razlogom preskočio devedesete.


MANUALNO OKRETANJE VREMENA

Promjena je jedina konstanta. Mijena je uvijek konstanta.
I nema tu primjedbi kako se sve mijenja.
Ipak bih volio, kada bih mogao, samo malo ručno okrenuti i tako ponešto ubrzati, ili pak nešto usporiti.
Šezdesete su bile dobre, gotovo ih se i ne sjećam.
Sedamdesete su bile odlične, o njima više slušam.
Osamdesete su bile burne, radoznale, o njima najčešće pričam.
Devedesete su bile duge, nespokojne, njih najčešće preskačem.
A mene su u dvadeset i prvom stoljeću uhvatile moje pedesete.
I najčešće, u mojim pedesetim, spominjem šezdesete, sedamdesete, osamdesete. Rijetko kada devedesete ili dvije tisućite
Tako dosljedno izbjegavam neodgovarajuće vrijeme.





ČEKAM SVOGA POMORCA
Jezičava Sandra, reče mi kako je bermudski trokut opasan.
Kuma reče kako golfska struja zna okrenuti čovjeka.
Mater reče, kako bi bilo dobro zaboraviti jebivjetra.
Oca nemam, da mi reče.
A ja čekam.
Čekam dijete i čekam svoga čovjeka.


KUKULJICA
Jedno oko viri koliko smije. Drugo ne smije.
Prozor svjetlost daruje.
Nedorečenost nema početka, niti kraja.
Anksioznost nema vremena, skrušenost ispostavlja, nedostatnost otvara, spoznaju zatvara.
Jedno oko viri koliko smije, drugo se neprestano zatvara.
Tako se godinama stvara čahura.


OČEKIVANJA OD MJESECA PROSINCA
Bez ribarskoga alata i nikakva zanata, mislilac očekuje darove.
More je otplovilo i riba se izgubila.
Očekivanja od prosinca su velika.
Očekivanja od prosinca su prevelika.












BRAČNI PRIJATELJI
Imam dva prijatelja.
Jedan je trudan.
I jedan i drugi me vole samo na pet minuta.
Imam dva prijatelja.
Jedan od njih sam ja.

VEDUTA GRADA BEZ PERSPEKTIVE
Kada se čovjek zaputi krajem radnoga dana, onda krajičkom oka uhvati vedute grada.
A vedute grada nisu proširene i nemaju široke vidike.
Vedute grada su uske, sužene i ograničene.
Kada ih čovjek promatra, tada su stanja i zbivanja svakojaka.
A svakojakost pripada veduti jednoga grada.
Pa gledajmo svakojako na vedute našega grada.


OSMI MART
Nakon potonula vremena, unutar smrknuta prostora propale birtije, Vjenceslav se sjetio nekoliko činjeničnih stanja. Možda u tom trenutku nije razvrstao sve one crvene i crne blagdane. Mislim, nije ih on razvrstao po kronološkom redoslijedu. Tako mu se Rosa Luksemburg pomiješala s Isusom a Džordž Vošington s Franjom Tuđmanom.
U svakome slučaju znao je prema vanjskoj graji i halabuci kako se nešto od blagdana sprema. Vidio je, kako je grad okićen i kako mu valja činiti ono što je u duhu jednoga vremena.
Dobro je promislio što je najpotrebnije i tako se jednostavno odlučio za ženske uloške……
Pa Osmi mart je, zar ne?







NACRTATI DOSADAN DAN
Uljepšati dosadan dan i nije teško. Možda je potrebno biti malo više otvoreniji prema crtama i koloritima te ih spontano naglasiti onako kako vlastito oko zahtijeva. Pri tome ne treba zaboraviti na nemogućnost stvaranja odlične slike iz lošega snimka.
No, beskonačno pokušavanje promjene prvobitne slike ili prvotnoga stanja u drugu sliku uvijek je izazov za fotografa sve do granica neukusa.
A neograničenost neukusa, česta je pojava kod mene, možda tebe ili najčešće kod onih drugih.

PJESMICA KOJU SAM UČIO NAPAMET
Danas mi se učinila drugačija.
Danas mi je rahla, opora, uskogrudna.
Danas mi je poput skučena prozora još jednoga nadolazećega proljeća.
„Der fruhling is da“.


UTRKA ILI SJENKE SU DRUGAČIJE
Djevojka s rednim brojem osam u stazi broj dva je pobijedila.
Osvojila je pogled trbušasta i statična muškarca.
Utrka je završena bez incidenata, unatoč nezadovoljstvu djevojke s rednim brojem osam u stazi broj dva.
Sjenke su drugačije….

RIJEKA PROFIL
Poput gradova, poput svih gradova i Rijeka je potonula unutar uskih prolaza.
U stiješnjenosti njenoga krvotoka nagomilalo se previše suženih prostora.
I tako već godinama Rijeka diše bez pluća. Diše kao da izdiše.
Poput svih gradova i Rijeka je potonula unutar uskih prolaza.
Pa promijenimo Rijeku.
Takao se lakše diše.





GRADSKA MANIFESTACIJA HOMO SI TEĆ
Gotovo oduvijek, nevoljko sam prihvaćao manifestacije. Gotovo oduvijek su mi bile napadne, kićaste i neprimjerene.
I tako, promatrajući događanja na ulicama grada Rijeke smješkao bih se i mislio kako sam sasvim doličan cinik.
Očigledno sam zaboravio na kraj sedamdesetih godina, kada sam bio vrstan sudionik maršalovih sletova.

HAUSTOR
Nije li haustor prostor manji od najmanjega.
Nije li haustor prostor svakodnevice.
Nije li haustor prostor u kojemu se ništa ne događa.
E pa da.
Jednom davno, pokušao sam, gotovo neprimjetno, izvući se iz haustora dosadnih događanja.
Jesam li uspio, pitam se, nadobudno….

ZAŠTO MISLIŠ KAKO BOJE NE ULJEPŠAVAJU PROSTOR
Možda su skučeni horizonti.
Možda, ako malčice zanemarimo okvire svakodnevice.
Možda bi trebalo širom otvoriti prozore.
Možda bi trebalo skočiti kroz prozore


TELEVIZIJA
Sjetio sam se jednoga dobroga filma na televiziji.
Bio je ugodan i prepun krasne glazbe.
Sjetio sam se i duboko zaspao sanjareći ispod prozora.






ŽENA KAPETANA DUGE PLOVIDBE

Deset godina, možda i više, žena je čekala.
Na računu su se sigurno slijevala novčana sredstva.
Onda je napokon odlučila.
Pa što je to, nakon toliko godina, odlučila žena jednoga kapetana duge plovidbe?
Pa, odlučila je kako joj trideseta brzo prolazi.
Kako joj četrdeseta dolazi.
Osjetila je, kako joj godine stvaraju grč u preponi.
Ustanovila je, kako sve to predugo traje, i napokon se zaljubila.
Zaljubila se u nekoga drugoga čovjeka.
I dalje su se na računu slijevala novčana sredstva.
Napokon su dani, žene kapetana prve plovidbe ili preljubnice, prolazili puno brže, ljepše i učinkovitije.
A što je bilo s kapetanom duge plovidbe?
Heh.
Kapetan duge plovidbe, dobio je visoki čin.
Postao je general.

ORIJENTACIJA
Kada Ante Šabić, iz Imotskoga, pomiješa kujunđušu i komovicu, onda ga put navede u moju malenu riječku ulicu.
Tada Ante vidi svjetla otvorena grada i rukom mrzovoljno lupa po tastaturi svoga puritanskoga ĐIPIESA.








BRODOVI, DIZALICE, LJUDI I PTICE
U riječkoj luci nema više tereta.
U riječkoj luci nema više srdela.
U riječkoj luci, brodovi i dizalice, ljudi i ptice, očekuju neka bolja vremena.
U riječkoj luci gorki pelin svakodnevno se ispija.

ČEKAJUĆI SVOGA ČOVJEKA
Koliko dugo sam čekala.
Rekla bih, puno više od moga pamćenja.
Koliko dugo sam čekala.
Rekla bih, danonoćno.
Danas mi se možda posreći.
Vjerujem kako danas neću biti prevarena.



PAZIN
Bio sam u Pazinu.
I Vladimir Nazor je bio.
Doduše, on je podučavao a ja sam bježao.
Bio sam u Pazinu.
Središtu Istre.
Učinilo mi se kako je izmišljen grad.
Kako je grad kojega nema.










LUTALICA
Oko kamenitih stepenica bezbrižno luta.
Bez znakovlja.
Bez imena.
O porijeklu i ne sanja.
Nema ništa osim ove slike.
Oko kamena luta.
Luta li luta, jedna bezimena dlakava tvorevina.



VISOKO UZDIGNUTE RUKE
Spomenik nulte kategorije.
Restauriran po mjeri nove klase
Spomenik kojega se usklađuje.
Prema potrebama nove klase.
Pustio je duboko korijenje.
Ruke su mu odrezane ili spletene.
Spomenik je to naš, nulte kategorije.
Vojnik je to. Partizan ili domobran.
Isusus sam.
Novo vrijeme neprestano ga usklađuje.
Spomenik je to, nulte kategorije.


GOLUB MIRA
Ruke su bile podignute u visine.
Klicalo se raspojasano i neumjereno.
Klicalo se koliko god se moglo.
Klicalo se o humanosti.
Ruke su bile visoko podignute.
Netko je sasvim tiho, pustio goluba.


IN MEMORIAM


Oda o ovci traje puno duže od moga postojanja. Smjestio sam je u okvire svoga interesa. Sasvim dovoljno dugo. I predugo. Gotovo punih petnaest godina.
Bila je osebujna i pogodna za odjek misli unutar individualnih i općih stanja. Bila je pogodna alegorija u prikazu jednoga vremena. Početak u načinu izražavanja.
Zanosna, vremenom zamorna, naposljetku je zamrla.
Gotovo do kraja Instrumentalizirana.

In memoriam.


NEDJELJA, NOGOMETNI DAN

Danas je dan. Danas je taj dan.
Svi su tu. Dugometražna je nedjelja, dan obiteljskoga okupljanja.
Juha, punjena kokoš, krumpir i kocka od sira.
Čekamo utakmicu.
Ispunili smo tiket za sreću.













VRSTA

Kada se žarulja u glavi upali i tako zasvijetli, onda se u jednom trenutku istina otvori.
Kada očni živac proradi i kada se u glavi najzad sve posloži…
A što se to posloži? U glavi!
Pa u glavi se poslože poodavno zaboravljene veze ili teze.
U glavi se pojavi klik.
I nema tu nikakvoga drugoga objašnjenja.
Humana vrsta je samo sudionik a nikako gospodar vremena.


SLIKE MOJE PRIJATELJICE OSTAVLJAJU TRAGOVE ISTINE

Otvaranje nutrine, tjeskobna stanja ili izrezana romantika, prvi su pojmovi koji mi padaju na pamet kada zađem u galeriju slika ove autorice. I tu nema šale. Ogoljela istina vidljiva je od koraka do koraka. Ogoljela istina prema sebi i drugima. I nema tu šale. Nema tu zlaćanih pjesmica, karanfila, bubamara i pčelica. Nema tu zavijutaka, uljepšanih trenutaka i tananih kolorita.
Samo grubi kadrovi spojeni od kosti i mesa te pokoja riječ kao zvučna kulisa.
I nema tu šale.
Sve maske su poodavno pale.
I nema tu šale.
Šale su za male.


KRASNA SLIKA S VISINE

Kada se upneš i tako uspneš na vidikovac, onda ti je svejedno što je prije bilo.
Kada se popneš na vrh i tako s vrha ugledaš horizont, onda ti je svejedno što je prije bilo.
Kada se ispušeš nakon stuba i svih prijepora, onda ti je svejedno….
Tada gledaš s visoravni i tražiš perspektivu.
Tada ti je svejedno, što je prije bilo.
Tada čistiš misli od škripe tramvaja, smrada auspuha i čangrizavih susjeda.
Kada se popneš, kada se uspneš, kada se ispušeš.
Tada se očistiš i preporodiš.
Tada si visoko u oblacima.



PUT DUŽINE KUTIJE CIGARETA

Autobusi više ne kasne. Točni su. I kiosci se otvaraju na vrijeme.
Jedan mali, brzinski konjak i kutija cigareta za put.
Sjedim do vozača, dalekoga rođaka iz sela Živinica. Okorjeloga pušača.
I ja imam privilegiju pušiti od Rijeke pa sve do Osijeka.
Obojica smo bili nepristojni, no povlastice koje nam se nude nikada nismo odbili.
Pušimo. Piti ne smijemo.
Zato slažemo jednu na drugu.
Prigovora nema, a i tko bi što prigovorio okorjelim pušačima.
Još jedna i evo ga.
Mrak već pada, zimsko je doba.
Još jedna i putovanje se razvuklo u omjeru kutije cigareta.
A daleki rođak? Vozač? Rukovoditelj sredstvom upravljanja?
He, to je neka druga priča. Prepuna dima jeftinih cigareta.
Samo sam shvatio kako moj daleki rođak iz sela Živinica puši povazdan, i kako ga je žena povazdan napustila.


POGLED

K'o da vidim mater na putu za Kumrovec.
K'o da vidim oca na dodjeli ordena sa zlatnim vijencem
K'o da vidim susjeda na pruzi Brčko-Banovići.
K'o da vidim prijatelja na Omladinskoj akciji.
K'o da vidim djeda na Golome Otoku.

K'o da vidim sebe, kako sam ciničan.



JESAM LI KADAR NAPRAVITI KADAR
U sklopu ovih čudnovatih stubišta nije jednostavno napraviti kadar.
No, jednostavnost postoji za fotografa dobra oka koji odmah prepoznaje sjecište objekta.
Ja nisam taj. Taj je netko drugi.





ORDEN RADA SA ZLATNIM VJENCEM
Jednome davno, moj otac dobio je orden rada.
Bio je tokar, majstor od alata. Od šublera i colova.
Orden je zasjao u vitrini društvenoga stana.
Prodao sam stan s ordenom.

JAVNI BILJEŽNIK
Indiskretno javan.
Direktno realan.
Neumoljivo stvaran.
Po gradovima kloniran.
Logičan.
Društvu prijeko potreban.
Ustrajan.
Samodopadljiv.
Kršćanin.


ČETIRISTOTINEMILIMETARSKI ZUM OBJEKTIV
Kada te objektiv pokrene
Kada si u tišini
Kada te nitko ne vidi
Kada si osamljen.
Tada si tajanstven.
U potpunosti inkognito.
A motiv?
Motiv ne zna da ga snimaš.
Motiv ne zna ništa.
Motiv ne zna, kako ga snima još jedan dosadnjaković.




KARNEVAL U GRADU
Ooo, karneval je
Ooo, karneval je
Ooo, neka je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
Zlatnicima okićeni grad
Ooo, karneval je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
Zastave su dignute
Ooo, karneval je
Ooo, neka me
Ooo, karneval je
„Danas sam tu a sutra daleko“ (p.s.Đoni).
Ooo,ooo,ooo.
Oho ho.


ZVUK BADELOVA ČEPA ILI RIBAR NA PUČINI
Tajac bespuća i samozadovoljni ribar iz zaleđa.
Ranojutarnji, popodnevni ili večernji ugođaj mora.
Tišinu razbija gromoglasno otvaranje boce badelova konjaka.
Nirvana prepuna alkoholnih isparavanja.

MOLITVA RADNIKA
Dva batića i kilogram kreča.
Tri špartle.
Naramak pijeska, zrno cementa i visak.
Sendvič, jabuka i pivo.
Samo to tražim.
Samo to.

MOJA MATER
Kako znam, živi već godinama.
Kako znam, ima stan.
Kako znam, ne misli umrijeti.


U AUTOMOBILU OČEKIVANJA
Jedan puni zaokret.
Jedna ručna na semaforu.
U dvije misli dvije sumnje.
Da li me voliš.
Crveno, žuto pa zeleno.
Kontra.
Da li me voliš.
Jedan puni zaokret.
Da li me voliš.
„Oprostite, je li ova cesta vodi do Tuzle.
Želim se vratiti u mjesto svoga rođenja“
„Gospodine, Vi ste zalutali“.


ŠARENI SVIJET

Stanje stvari iz kuta.
Stanje stvari iz dva kuta.
S®anje stvari iz više kutova.
Slika je to s filozofskog fakulteta.





NAKON MATERIJALNE, DUHOVNA NADGRADNJA

Dole, ispod površine, uvijek se kriju crne rupe.
Dole se pokušava.
Dole se fuša, dole se bogobojazne ne sluša.
Dole su ravnomjerno svi raspoređeni.
Dole je uravnilovka od pamtivijeka.
Dole je dole.
A gore ili iznad gore?
Pa gore je sasvim nešto drugo?
Gore je povrh.
Gore je poput bajke.
Gore se pjenušac rastače.
Gore nikada nije bilo bolje, gledajući od dole.


NOVA KOLA, STARA KOLA
Kupio sam nova kola, prije petnaest godina.
Sada više nisu nova.
Sada su jedina.
Kupio sam nova kola i već tada pomislio kako će dugo trajati.
Na žalost, dobro sam mislio.


RECI O RIJECI
Kada se čovjek, namjernik, spušta s Belvedera prema jugu, ili centru grada, onda se, htio ili ne htio, kotrlja niz skliske i kontaminirane stube prepune izmeta kućnih ljubimaca. Jesenje lišće najčešće dočeka i proljeće, a vlakovi kontejnera pozdravljaju putnika na svakome uglu zacrtanoga pravca. Pri tome, fasade zgrada prate turobnost trenutka a sunce koje se pojavljuje iza oblaka cijeli prizor rasvjetljuje do tančina.
Ipak ima i lijepih trenutaka prilikom spuštanja s Belvedera.
Trenuci su to, kada te sunce pod dobrim kutom zaslijepi te od njegova blještavila ništa ne vidiš.

JUTRO KOJE OBEĆAVA
Teatar feniks na jutarnjem suncu jezdi poput zaboravljena i izumrla ptičjeg carstva..
Jezdi poput ptice dodo.
Teatar feniks najsumornije je mjesto u Rijeci.
Teatar feniks najljepše je mjesto u Rijeci.
Spuštajući se niz stube, znam, kako ću po jutru prepoznati dan.


BROD U RIJECI
Gotovo dvadeset godina nema lučkih radnika.
Gotovo dvadeset godina nema punih kontejnera.
Gotovo dvadeset godina zbijaju se neslane šale.
Brod u Rijeci rijetko se viđa.
A brod u Rijeci je nada.
Brod u Rijeci, jedina je nada ili spas za građanina.
Brod u Rijeci, može spasiti samo šesta flota Sjedinjenih Američkih Država…

ŽIVJETI KAO SAV NORMALAN SVIJET
Mirisi su se pomiješali.
Klor iz fontane i sladunjavost dvije dame.
Par ne par. Par na par.
Sve se nekako uskomešalo i pomiješalo na riječkome trgu.
I godine i klasa i rasa.
Raznolikostima se uskomešala naša gradska masa.
Sve je bilo poput gledanja ili razgledavanja.
Sve je bilo poput upečatljivosti jednoga grada.
Sve je bilo kako treba.
Sve je bilo kako treba, osim provincijskoga fotografa.




PUT OD SEDAM MILJA
Od sranja do stanja.
Automobil dobro prepoznaje putokaze.
Omladinski radio i „Cesta ravna, ne vidiš joj kraja“
Nakon ljubavi, putujem od Sinja preko Senja.
Do Rijeke.
Zadovoljno putujem.
Miris ostaje, iza mene.
Miris zrenja jedne ljubavi.

SVIBANJ U RIJECI
Sunce u svibnju već sada sja okomito.
Svjetlo je okomito.
Ma, sve je okomito.
Osim mene.
Horizontala mi ipak odgovara.
Tlak nivelira.

GLAVA OTOKA CRESA
U glavi ništa.
Na glavi, ništa.
Niti svjetla, niti ljudi a ponajmanje ovaca.
Nema tu ničega osim raslinja.
Glava Cresa je prazna.
Glava Cresa glavinja unutar Kvarnera.
Potvrdu o tome, izreče mi sin katoličkoga svećenika, baš izravno s glave otoka Cresa.
Izreče mi sin nekakvoga Mikulića iz mjesta Beloga.
„Na glavi otoka Cresa, sreće nema“.





FORSIRANJE ROMANA RIJEKE
Grad Rijeka je naizgled.
I ljudi su naizgled.
Onda se pitam, koliko ja mogu biti izgledan.


OPORUKA

Dragi sine Jos'pe. Pišem ti i nadam se.
Evo sam ti bila u bilježnika. I pečat stavila.
Onaj naš stan u Laginjinoj, đe si i rođen, ostavljam teti Mari.
Znaš, ona me do'ran'la i dobra mi bila.
A tebi ostavljam sve ostalo, i šparhet i lavandin i televiziju.
Uzmi i radijator, malo curi al' ti si majstor pa ga nakurikaj.
Teta Mara mi reče da ušteđev'ne nemam.
E, blažena Mara.
Pa eto sine, kad dobiješ ovo pismo, znaj da si mi jedini.

KOLODVOR U BOJI
Crne cipele, bijela košulja
Bijela harta, crna torba.
Crne misli, bijela očekivanja.
Bijela Istra, crna Istra.
Pazin.
Kolodvor u boji.








KADA DAN MIRIŠE NA SVAKODNEVICU
Uslijed moje taštine i dobre motoričke vještine, učinio sam jedan običan dan sebi zanimljivim i poletnim. Protegao sam se koliko sam mogao i tako i usput, preko gradskih i kamenitih ploča pokušao prikazati svakodnevicu. Protegao sam se koliko sam kratak i dugačak. Protegao sam se po gradskim pločama, namještena izvoditelja i dogovorena investitora. Protegao sam se toliko da su mi se gaće uvukle u guzicu a glava skrila iza postojećih gradskih struktura.
Protegao sam se skromnom veličinom, smiješnoga fotografa, snimajući svakodnevnicu gradskoga života.


KADA DAN MIRIŠE PO VJETRU
Južina se protegla posred moga akvatorija. Protegla se glasno kako bi provocirala već umornoga čovjeka na kraju dana. A kiša. Kiša je na trenutak prestala. Ribara nema pa nema ni galebova. Nema ničega, osim južine moga akvatorija. Rekao bih sasvim dovoljno za knjigovodstvenu evidenciju nastalih emocija. Sasvim dovoljno za oduzimanje na kraju dana.
Zbrajanje će doći s prvom burom od sjevera.

DOTJERIVANJE HAUSTORA DRŽAVNE UPRAVE
Kada porezni obveznik zakorači stubama državnoga ureda onda se u njemu pojavi osjećaj nelagode, uskogrudnosti i dakako samoponiženja. Tada porezni obveznik pomisli na dugotrajni trenutak tlačenja, rigoroznoga propovijedanja i tko zna koga i još čega. Tada pomisli koliko je zbrojio i koliko je pogriješio i tada pomisli koliko će mu trebati vremena kako bi se iz mile guzice državne uprave izvukao čist kao suza.
E pa, za sve seljake, građane i ostale pedere, državna uprava, uvela je lijepe i savršene djevojke na hodnicima spomenute uprave. Uvela ih je kako bi osmijeh bio ključan u trenutku kada se guzica poreznog obveznika otvara do krajnjih granica.








SPECIJALNO IZVJEŠĆE ILI RAZGOVOR SA ŠEFOM
Kada se sfingter jednom otvori, tada se izgubi nevinost i proradi savjest.
Kada se sfingter drugi puta otvori tada je to opetovana slučajnost.
Kada se sfingter navikne na stalno otvaranje, onda je to beskarakternost.
Budimo realni, vrijeme traži otvaranje.
Pa, budimo realni.


IZGUBLJENO VRIJEME JEDNE DAME
Dva službena poziva putem telekoma. Plava kuverta. Dvije autobusne linije.
Jedan taksi, i evo me najzad ispred Porezne uprave.
Sve sam pripremila, unatoč poodmaklim godinama.
Sve sam pripremila s puno nadanja o poreznim olakšicama.
I opet sam zakasnila.
Žao mi je.
Žao mi je vremena koje sam utrošila.
Žao mi je vremena prepunog nadanja.

DRŽAVNI ČINOVNIK OTIŠAO JE NA PAUZU
Suviše skraćene hlače, sjajne kožne cipele i sako prepun nepotrebnih detalja.
Crne čarape i bijela košulja.
Kravata karirana i lice ožareno od vina.
Državni činovnik otišao je na pauzu.
Ostala je samo slika njegovoga nepotrebnoga ureda.

EMANCIPACIJA JEDNE GOLUBICE
Skučena i brižna, ipak je čekala letača.
Bez namjere isticanja. Jednostavno je čekala kako bi se zadovoljila.
Njeno čekanje trajalo je onoliko koliko je potrebno za reprodukciju.
Nakon razočaravajućega čina općenja, odlučila se promijeniti.
Odlučila je postati galeb.
BANKARENJE
Moj prijatelj Rade uvijek je znao zbrajati i oduzimati.
Moj prijatelj Rade bio je sasvim pristojan gimnazijski mladić.
Danas radi u banci.
Danas Rade ne zbraja.
Danas Rade samo oduzima.


ODANOST POPUT ZAUVJEČNOSTI
Malena i prkosna Dea, pjegastoga lica, već u svojoj trećoj godini zarekla se kako će jedino i uvijek ljubiti dječaka Vjenceslava. Zarekla se u trenutku zakašnjeloga krštenja. Zarekla se u trenutku kada je otvorenih usta i sklopljenih očica hvatala brašnasto tijelo Isusova tijela, podareno iz ruke fratra Andrije.
Od toga trenutka, baš sve na ovome svijetu za malenu Deu trebalo je biti povezano, smišljeno, razumno i logično. Sve je trebalo biti onako kako je zamislila na dan svoga zakašnjeloga krštenja.
U svibnji, 2007. godine, Dea je s nepunih petnaest godina skočila s dvanaestoga kata riječkoga nebodera.
Zauvječno.

O FOTOGRAFIJI I FOTOGRAFIMA
Dozlogrdile su mi ulične slike radnika, nemarnika, studenata i prosjaka.
Navedene i spomenute slike, radnika, nemarnika, studenata i prosjaka, postale su poput nestvarnih slika iz aparata neočekivanih čovjekoljubaca. Navedene slike, postale su toliko emancipirane da sam se krajičkom oka začudio širini pogleda mnogih fotografskih umjetnika.
Moram priznati kako me uvijek i iznova iznenadi javna i socijalna osviještenost autora i njihovih slika, putem kojih se naglašava nepravednost državnih zakona, otuđenje bića i sva omalovažavanja sveprisutnih i obespravljenih humanih lica.
Moram priznati, kako je nevjerojatan broj fotografa aktivno uključeno i tako prepoznato u humanim određenjima kojima se kritiziraju sva otuđenja ili pak sve vrste diskreditacija rasa, klasa ili bilo kakvih drugih ugnjetavanih živih bića.
Iznenađen empatijom većine autora i dalje sam razočaran stvarnim i nepromijenjenim stanjem unutar naše vukojebina.
I uvijek se nadobudno pitam, koliko fotografija može promijeniti svijet.
NAZOVI ME, PONEKAD

Nazovi me onako, poput ustajale razbibrige. Nazovi me u slučaju dosade.
Nazovi me putem otvorene mreže.
Nazovi me putem radio antene. Nazovi me putem spojene žice.
Nazovi me onako, poput ustajale razbibrige.
Nazovi me, jer znaš kako sam radio amater koji očekuje tvoje pozive.

DAN JE PRELIJEP ZA PUŠENJE
Spuštajući se niz padine Nacionalnog parka Risnjak, uživao sam onoliko koliko sam mogao. Leptiri, tratinčice i poneki bumbar, uistinu su razmekšali sive stanice napeta posjetitelja. Biciklistička staza i par luđaka, bili su sasvim dovoljni za upotpunjavanje prirodnoga ambijenta. Oblaci su bili pamučni, nebo plavetno a šuma svibanjsko zelena.
Koliko toga ima lijepoga unutar jednoga nacionalnoga parka.
Dan je bio prelijep za pušenje tridesetak cigareta.

U POTRAZI ZA SVJETLOM
Nemoj ti meni o svjetlu, pričaj mi o utjecaju mraka.
Nemoj ti meni kako je svjetlo nada. Nemoj ti meni.
Pričaj mi onako kako je sada.
Nemoj ti meni kako će biti nakon svega.
Nemoj ti meni ništa i nemoj nikada.
Sasvim si dovoljan za šutnju.
Nemoj i ne pokušavaj tražiti opravdanja u tankoj niti dijeljenja svjetla od mraka.
Nemoj companero. Nemoj nikako.
Nemaš opravdanja.
Znaš i sam, kako si pucao iz mraka.



SABRANE ŽELJE JEDNE POSADE BRODA
Da nam bude.
Da nam svima bude.
Da nam svima bude koliko želimo.
Da nam svima bude koliko hoćemo.
Da meni, uvijek bude najbolje.


ŽUTOKLJUNAC
Bez prijevare, bez preokupacije, bez lukave provincije.
Bez staža, staleža, bez zanimacije, bez orijentacije.
Bez boje glasačke kutije, bez paradoksa demokracije.
Bez prijevare.
Poput bezdana imaginacije.
Poput prizvuka anarhije o suprotnosti očeva i djece.


GALEB IZ ŠVEDSKE ILI IN MEMORIAM
Bez kuma, bez prijatelja i natrpanih torbetina.
Bio je to galeb iz Švedske.
Bio je sasvim pristojan, taj galeb iz Švedske.
Lijevo i desno, bez kuma i prijatelja.
Galeb iz Švedske, bio je postojan šetajući po riječkim ulicama.
Nema mu ravna u pristojnosti.
Bio je i hrabar kada se odlučio putovati ovim našim rutama.
Niti pismo bratu nije poslao a već ga je zadesilo, već ga je lijevi branik Fiata nagazio.
Galeb iz Švedske, bio je sasvim pristojan.
Galebove koje ja poznajem, psuju majku svima, prije slijetanja.



RUPA U NAŠEMU GRADU
Sučeljavajući sveukupne prihode i zanemarive rashode gradskoga proračuna, nenadano se pojavila rupa.
Bila je to posljednja rupa koju je trebalo zaliječiti, zacijeliti ili kirurškim putem odstraniti. Bila je to rupa u kojoj smo svi mi sudjelovali od rođenja.
Bila je to gradska rupa veličine luke, brodogradilišta ili industrijske zone. Bila je to škura i duboka rupa u koju stanemo baš svi, od rođenja pa sve do umiranja.
Valja nama preko rupe.

U ŠUFITU
Poput pečata, poput teškoga željeza, spustila se zavjesa moga šufita.
Poput pečata, spustila se zavjesa jedinoga otvora moga zatvora.
Tko je uspio, pobjegao je, tko nije taj je poput mene.
Taj gleda, bulji i razmišlja.
Bulji i razmišlja kako bi bilo dobro.
Kako bi bilo dobro slikati.
Slikati panoramu Venecije.


ŽUTOKLJUNAC /očevi i djeca/
Nemoj ti meni s visine. Nemoj ti meni i nikako meni. Nemoj ti meni i pogledaj se na što ličiš. Remen ti traži rupicu više, vino te ogorčilo a poslodavac zaboravio. Nemoj ti meni kako je bilo i kako je sada.
Nemoj ti meni o svojim dilemama.
Ja nemam dilema.
Ja sam proizvod kojeg si stvorio.
Ja sam samo proizvod kojeg si ti stvorio.
Tvoje dileme su samo tvoje.
Ja nemam dilema.



ODMJERENOST PO MJERI ČOVJEKA
Nepažljivo sam odmjerio putanju i vrijeme. Odmjerio sam ih iz rukava, brzinski i netočno. Uglavnom neprecizno i subjektivno. Malenim objektivom zabilježio sam ustaljenu, već godinama odmjerenu crtu čovjeka. Tako sam zabilježio crtu kojoj pripada i po kojoj bezobzirno korača.
I pitam se, opet neprecizno, postoji li koja druga putanja, osim pravocrtne, koja bi mogla zaokupiti zainteresirati, okrenuti ili preokrenuti ustaljenost navika jednoga homo erectusa.

ČEKANJE AUTOBUSA ILI NEŠTO TOME SLIČNO
Čekanje autobusa na liniji broj osam nije uzaludno.
Čekanje je ispunjeno zanimljivim SMS porukama.
„ Čekam bus, nemam vremena. Samo ti se javljam“
Slanje poruka oduzima vremena i tako su već dva autobusa na liniji broj osam nezapaženo prošla poput lokomotive, strojovođe i praznih vagona.
„ Čekam bus, u žurbi sam, danas imam ispit iz filozofije amnezije humanoga postojanja“
„Ok, vidimo se u jedanaest ispred faksa“
„Ok , žurim na prvi bus“

HAUSTOR
Izgubljeni prostor silazne i uzlazne putanje.
U njemu susrećem prolaznike koje ne poznajem.
Haustor je korak prema svijetu koji ne očekujem.
Haustor je utemeljen na kućnome redu zajednice.
Haustorom uvijek protutnjam.
Bez pozdrava.






SOBA 406
Što čekaš.
Ruka ti već podrhtava.
Što čekaš dragi moj.
Dovoljno je poskočiti.
Kroz prozor.

LJETO U RIJECI

Sreća mi pogodovala.
More je tu.
Besplatno se dosađujem.


DOLETJELA JE NAJZAD U MOJ KVADRAT
Primijetio sam skučenost prostora u kojemu bih je zaskočio svojim dosjetkama.
Bila je to prava prilika.
Nisam računao na njenu dovitljivost izbjegavanja.


ČEKALA SAM SVOGA ČOVJEKA
Želim vjerovati u sudbinu. Najviše to želim.
Sudbina mi je jedini svjetonazor.
Odvlači me od istine.
Dobila sam pismo od svoga čovjeka.
Mislim, kako sam ga dobila.





SREDNJOŠKOLSKA EKSKURZIJA
Iz malenoga bosanskoga mjesta krenuo je moj veseli autobus.
Truckao se te tisućudeve'stoosmdestidruge godine sve do Rijeke.
Mislio sam kako će mi Samira rezervirati mjesto do sebe.


ŠTA TI MISLIŠ TKO SAM JA
Kada mi prijatelj priča
Kada mačka mijauče
Kada stanem u pasje govno
Kada oko mene zabruji
Kada me dostigne kletva
Kada se sve preokrene
Kada se od mene očekuje
Povučem se u svoju kućicu.
Šta ti misliš tko sam ja.


365,24219 DANA U GODINI
Svakoga dana, putujući istim smjerom, primijetio sam kako me monotonija ubija.
Sutra ću promijeniti smjer.
Možda me monotonija, ne bude pratila.


UVLAČIO SAM KONAC U IGLU
Godinama sam uvlačio.
Godinama sam se uvlačio.
Želja mi je upoznati neko drugo vrijeme.



KADA TE STISNU UZ(a) ZID
Možda bi i progovorio, kada bi se dosjetio. Možda bi sve razjasnio, otkrio, dogovorio i tako se prilagodio. Možda bi se podredio, naguzio ili bolje rečeno ponizio.
Možda bi sve tajne, k'o od šale i plačući, pod pritiskom zida, ispred kojega si se našao, istinski odao.
A onda i opet, mislim, kako je svejedno. Mislim, kako je svejedno koji te osjećaji vode kada si ispred zida.
Mislim, kako je njima i svima nama svejedno.


ZAŠTO MISLIŠ KAKO BOJE NE ULJEPŠAVAJU PROSTOR
Možda su skučeni horizonti.
Možda, ako malčice zanemarimo okvire svakodnevice.
Možda bi trebalo širom otvoriti prozore.
Možda bi trebalo skočiti kroz prozore

PERFECT DAY
Razbijeni prozori, uski prolazi, sučeljavanje arhitekture.
Tri grafita potonulih osoba i nebo od pamuka.
Uski prolazi za izgubljene duše.
Savršen dan.



SKENIRANJE BRAKA


Stanislav i Stanislava bili su i ostali moji prijatelji. I danas mi je njihova kava prepuna slada.
I dalje mi se čine pristupačnim, uglađenim i pristojnim osobama.
Na žalost nisu više zajedno ili na žalost samo račune dijele međusobno.
Oboje su stekli nove navike i oboje su za sebe vezali advokate.
Stanislav i Stanislava i dalje su moji prijatelji.
I dalje komuniciraju preko moje malenkosti.
Stanislav i Stanislava sada prolaze teško vrijeme a ja sam se umorio, kako bih ponovno spojio nespojivo.




PRIČA O USAMLJENOME RIBARU

Iz odsječena papira, putem umnožavanja, pokušao sam stvoriti sliku.
Komadiće sam spojio u jednu cjelinu.
I što sam dobio?
Dobio sam sliku o usamljenome ribaru.
Rezignacija me na romantizam uputila.
Priča o ribaru nije izmišljena.
Priča je poznata.


ŠARENA LAŽA

Postaviti u kvadrat jedan period života i tako napraviti koloritni kolaž nije teško. Dovoljno je izvući sve likove iz vlastite arhive i spontano ispuniti prostor zadane ploče.
Na svu sreću prostor je mali i likova nema previše.
Uglavnom su to ljudi i ovce, ovce i ljudi i nije teško smjestiti ih u zadane okvire.
No, razdvojiti stvarnost od iluzije, teže je.

SAMA

Suša na otoku. I još dalje. I nigdje nema vode. Trava u srpnju se zažutila i na kraju uvenula.
A blago?
Blago na otocima se spustilo sve do mora. Voda je slana, al' je voda, i tko još vodi brigu o bubrezima.
Ovca-majka izdvojila se i u moru tužne oči ugledala.
Par gutljaja mora za par kapi mlijeka.
Zakasnila je s porođajem. Janje je čeka.
Ovca-majka je sama i napuštena.
Ovca-majka kišnu jesen čeka.
Nigdje njena čovjeka.




CRTICA O LJUBAVI

Tajna Slavice M. i njenoga ljubavnika Radivoja C. nikada nije u potpunosti rasvijetljena.
Svi se sjećaju kako su jedne zimske noći preljubnici bez traga nestali i sa sobom sve priče i šaputanja odnijeli. I nitko ih više nikada vidio nije…
A nakon par godina jednoga jutra, u poznatu riječku birtiju ušao je putnik po imenu Mika. Onako sav zanesen, usplahiren i vidno ogorčen na stanje, vrijeme, gradove i ljude započeo je priču iz prve ruke.
A Mikinoj priči nije bilo kraja.
U jednome trenutku, uz par kapljica biske, prisjetio se Mika svojevrsna događaja i jednoga čudnovata riječkoga para o kojemu su i novinari australijskoga tiska ispisali par nejasnih crtica. I sjetio se Mika, kako je negdje pokraj Sidnija, u dalekoj Australiji, malena kuća do temelja izgorjela i kako je tu istu kuću vatrogasna služba puna tri sata gasila.
Iz kuće, nitko živ nije izašao, nitko se nije pojavio i nikakav krik ili vapaj se nije čuo, samo je u tim istim lokalnim novinama pročitao, kako je jedan riječki ljubavni par, zajedno s kućom izgorio.
Od ljubavi?
Ili, što li…


JESEN


Uvijek s jeseni, nekakvo mrtvilo čovjeka zarobi. I kuda god se osvrne, sivo nebo, kišne kapi i vlažne gradske zidove oko sebe primijeti. Nekako s jeseni i vegetacija se smiri, opusti, uvene i na kraju nestane.
Ipak, jesen je čudno godišnje doba. Raskošne plodove donese i sve kolorite u šumicu unese. Jarke, crvene, žute i svilene. Ove ili one. S jeseni se boje množe, preslikavaju, vrište i ocrtavaju. S jeseni su pasteli lijepi, akvareli tanani a ulja raskošna.
I sve navedeno, jednostavno se ocrtava na senzoru moga fotoaparata.
Jesen se događa u glavi promatrača.
Siva, tamna, crna, ili žuta, jarka i crvena.
Jesen je uvijek u glavi promatrača.



KVADRAT

Zaći u kvadrat očekivanja, snova i maštanja izuzetno je lako. Pri tome ne zaboravimo ostaviti krišom otvorena vrata kako bismo se mogli vratiti iz klopke spomenuta kvadrata.
A kvadrat je najčešće introvertan.
Zatvoren. Maštanjima označen. Nasuprot njemu, život je stvaran. Kao kružnica univerzalan. I snaći se u kružnici, znači stvarno živjeti i rijetko kada se u kvadrat povući. Kvadrat je samo eskapada. Kvadrat je stacionar za prebjeg iz razloga potištenosti u privid samozadovoljnosti.




OPORTUNIZAM MI NAJMILIJI


Moj prijatelj M.G. nikada nije vidio ništa. Uvijek mu se maglilo pred očima i uvijek se izvlačio na to, kako nosi debele cvikere, nalik na dno pivske boce.
Svoju očnu anomaliju koristio je uvijek kada bi bio stjeran u tjesnac, bezizlazni kutak ili kada bi mu bilo svega dosta.
Ništa ne vidim, postala je njegova uzrečica.
Kako je vrijeme prolazilo a on je i sam već dovoljno odrastao, počeo je koristiti još jednu svoju anomaliju i tako je pretvorio u još jednu uzrečicu - ništa ne čujem.
Sazrijevanje osobe u liku M.G. bilo je iznad prosječno, unatoč pojavljivanju novoga nedostatka vezanoga za govorni aparat.
Tako upotpunjena kolekcija mana, apsolutno bi bila iskorištena.
Ne vidim, ne čujem i šutim, bili su njegovi jasno definirani stavovi prema svemu što bi ga iznenadilo, potreslo ili uznemirilo.
Kako su godine prolazile, njegov napredak na društvenoj ljestvici bio je nevjerojatan. Postao je predsjednik društva, direktor sektora prodaje i zastupnik stranke.
Slijep, gluh i nijem.
Jučer mi se javio iz Floride s riječima:
-koji pogled imama, galebove slušam i onu našu pjesmu pjevam…




U MOJEMU NASELJU

U mojemu naselju ne rastu tikvice, peršin i rotkvice.
U mojemu naselju ne razvija se ličinka cvrčka, skakavca ili jajašca kukaca.
U mojemu naselju raste izmaglica starosjedilaca.
U mojemu naselju neskrivena su razočarenja.
U mojemu naselju oronulost vrišti na ulicama.
U mojemu naselju jesen je preuzela ulogu svih godišnjih doba.


RIBAR

Komarci ga grizu.
Žena ga grize.
Djeca ga grizu.
Savjest ga grize.
Samo riba ne grize.





ČINOVNIK

Miris svježe obrijana lica.
Postole gumena đona.
Mantil, sako i zgužvana bijela košulja.
Stotinu predmeta na stolu.
Duga marenda.
Nema zabilježenih poziva.
Par mjeseci do mirovine.
Sporo se kreće stubama.
I dalje misli kako ga netko prisluškuje.


GOLUBOVI DRŽAVNE UPRAVE

Djelatnici Državne uprave svakodnevno puštaju golubove.
Ponekad sukladno stanju a ponekad iz nemara.
I tako, oko zgrade oronule Uprave lete golubovi.
Građanima nose poruke.




ONA ŽIVI GORE

Nekoliko slojeva više, unutar moje atmosfere, živi ona.
Živi kako voli.
Prozori su joj uvijek zatvoreni a ja sam znatiželjan zašto je to tako, na adresi Zagrad 1/4.
Možda su pri ugradnji prozora zaboravili nešto podesiti.
Možda su roletari nešto propustili.
I tako, gotovo svako jutro gledam na njene prozore.
Ona živi gore.
I nikome se ne odaje.


PAR RIJEČI O FOTOGRAFIJI MOJIH PRIJATELJA

Moji prijatelji, fotografi, slikaju zalaske dugom ekspozicijom.
Njihovi prijatelji slikaju isto tako.
Prijatelji njihovih prijatelja prate kako slikaju svi moji prijatelji.
I tako se prijateljstvo istih slika neprestano širi.
Od izlaska do zalaska sunca.
Nije li to dosadno.






DRAGI MOJ HOMO ERECTUS

Renesansa te podigla do neslućenih visina.
Humanizam te osnažio do Boga.
Priznanja si sebi udijelio.
Sve izradio, izgradio, lovorike podijelio.
U vlastitim očima narastao.
Patuljak ostao.



28 KVADRATA STANA

Gledao sam pinča a kupio ši-cua.
Ši-cu je imao domovnicu.
Urednu dokumentaciju.
Rodovnicu.
Ši-cu je imao oca i mater.
Sada se zajedno vrtimo u dvadeset osam kvadrata.
Usput sam sreo i bezimena psa beskućnika.
I onako u čudu, pitao se u čemu je razlika.
On živi na dvije ili tri tisuće kvadrata našega kvarta.
Ši-cu i ja dijelimo dvadeset osam.
Jebeš rodovnicu.


ŽIVIM U JAHTI

Kupio sam za sebe maleni prostor, stotinjak kvadrata.
Prostor pluta na vodi i ima par džonsonovih motora.
Kupio sam za sebe taj prostor, kako bih se zavukao u tjeskobu kože, inoksa, mjedi i hrastova drveta.
Sada nekako uživam u klaustrofobiji.
I jako, jako volim taj nezasluženi anksiozni poremećaj.












POČETAK KARIJERE ILI SKRIVEN IZA LAŽNIH IMENA

Zadobivši povjerenje baze, unutar stranačke skupštine, moj prijatelj A.S.. odlučio se za samostalne projekte. Postavši predsjednikom Uprave javnoga poduzeća s nepunih trideset godina, kupio je građevinsko zemljište, i namah ga ogradio poluzidom.
U par mjeseci, podigao je prizemlje koje otvara mogućnosti nadogradnje.
Bio je veseo i čio. Ugovore je potpisao i sada mu je samo preostalo da čeka razvoj situacije.
Ipak, A.S. u svojim mladim godinama, nije znao jedno, nije znao, kako jedan poziv mijenja sve.




PORTRET OVCE

Već u drugome ciklusu na istu temu, odlučio sam se jasnije izraziti o jednome portretu. Bilo mi je drago što sam ovcu u svemu tome promovirao i bilo mi je drago što sam nakon svega, kroz ovcu, humanu crtu naglasio.
Motiv više nisam promatrao kao domestificiranu životinju. Više sam tražio ljudsku crtu. Karakter izvučen unutar podneblja ili sveopćega stanja.
A motiv ovce je pogodan za sve. Od štiva biblije do štiva basne.
I baš iz tih razloga prisjetih se svojevrsna akademika otočnoga imena, zvanoga Fučića, i njegove «Ode o ovci». A njegova oda iskreno sažima sve darove jedne jedinke u očuvanju one druge, humane.
Slika je postavljena kao ekspresija doživljaja. Izražajne i povučene crte zarobljenoga motiva alegorija su na vječna i općeprihvaćena žrtvena stanja u ime opstanka.
Prihvaćanja muka.
U svemu tome i naknadno, odredio sam, ispisanim tekstom na slici, moje viđenje. Viđenje kroz ime svojevrsnoga glazbenoga sastava koji nazivljem svu toplinu komunikacije ostavlja.
« The Jesus and Mery Chain».















KARIRANI SAKO, KARIRANA KRAVATA I KOŠULJA NA KOCKICE

Nije da me nije vidjela. Bio sam čist kao suzica. Moj «dress code» bio je čist i ispeglana.
Dlačice u ušima podrezane, nosni otvori također, a čekinje obrva skraćene su dan prije.
Cipele drvena đona, sat na lijevoj ruci i ruža u reveru.
Zašto nije došla?
Zašto je samo rukom odmahnula i prvim taksijem odlepršala?
A ja, čekam li čekam.
Mislim kako ću joj se dopasti, kako ću dobro ispasti, kako ću biti domišljat, lijep i pametan.
Nije došla?
Ili ipak jeste.
A ako jeste, duboko me povrijedila.
A ako nije?
Isto tako, moj stari prijatelju… isto tako me povrijedila.
A ja sam baš mislio kako ću najzad… ili baš sam mislio kako ću napokon…ili baš sam mislio kako ću….

-Konobar, molim vas, još jednu travaricu! Kao i uvijek. Onu šibensku.. Onu ljutu. Duplu.
Bez leda.


HAUSTOR

Moj haustor više nema ključa. Nema niti portafona, a svi poštanski sandučići razbijeni su tijekom prošloga tjedna. Žarulje ne svijetle, zidovi su škuri a vrata po katovima traže novoga hausmajstora.
Moj haustor je prognan iz koncepta europskih fondova. Moj haustor je zaboravljen unutar održavanja i osiguranja lažnih skrbnika iz gradskoga proračuna.
Ipak, moj haustor je slavan po tome što je totalno sjeban. Moj haustor je slavan po tome što u njemu nema nepoznanica.
Svetlana u prizemlju, penzionirana je zubotehničarka, a tik do njenih vrata živi čovjek otpušten iz svih bolnica. Prvi kat je dosadan, tu sam ja, dok je na drugome, mladi bračni par i stara kokoš koja čangrizavo kljuca. Susjed im je proleter koji svakoga jutra rovari po kontejnerima.
Treći kat je znakovit, ima potencijala i na njemu žive dva nostalgična inženjera.
Četvrti kat je nepoznat. Na njemu se i poštar ustručava.
A na petome i opskurnome katu, žive prosvjednici, anarhisti i studenti. E baš s toga kata, pa sve do prizemlja, slijeću vrećice trulih ideja.










SVI NAŠI POGOCI I SVI NAŠI PROMAŠAJI

Tabla, koš ili cijela konstrukcija na našemu malenome igralištu postavljena je još za vrijeme trajanja svjetskoga prvenstva u Manilli. Od tada pa do danas nije prošlo puno godina. Nepunih trideset i pet. U to vrijeme, već od ranih jutarnjih sati čuo se žamor i lupanje lopte po grubome betonu. U to vrijeme, vrijeme Damira Šolmana, Jerkova, Ćosića, igrala se košarka od zore pa sve do sumraka.
Kako su godine prolazile a jesenje kiše padale, tablu je uhvatila crvotočina, oko obruča se navukla crvenkasta ruzina a mrežica je nestala.
Dani obnove i prosperiteta nisu zahvatili našu konstrukciju, tablu, koš i igralište.
I tako, sjetivši se tih godina, ostali su samo tragovi sjećanja svih naših pogodaka i promašaja.

PERSONALIZIRANJE NAPRAVE ZA SLIKANJE
Kupio sam maloga Canona.
Sada se družimo i zajedno imamo puno objektiva.
Kupio sam napravu i dao sam joj ime.
Sada se družimo tijekom proljeća, ljeta, jeseni i zime.
Kupio sam napravu koja slika i tako stekao najboljeg prijatelja.
Više nisam potišten i prijatelj me u svemu podržava.
Družimo se svakodnevno, od uranka do prestanka.
Kupio sam personu koja meni odgovara...
















KRALJEŽNICA
Od rođenja pa do smrti uvježbavanje kralježnice obavezna je tjelovježba.
Dovoljno je prihvatiti sile gravitacije kako bi kralježnica uvijek bila sigurno savijena.
Uvijek prema dole.
Ponekad čovjek oživi, kada mu se inat pojavi, i tada se usprotivi, naglo kralježnicu ispravi.
I gle čuda, uvijek se iznenadi, kada ispravljena kralježnica popuca sve do boli.


LJETA U PEDESETOJ

Moja ljeta su sada kratka. Skučena. Njihova granica je određena.
Moja ljeta su više navika s malo ostataka.
Moja ljeta su prolazna, jednostavna, bez iznenađenja.
Moja ljeta nemaju miris duhana, okusa pečenoga kukuruza ili zrelih smokava.
Moja ljeta su dosadna.
Moja ljeta su izlizana poput guma moga automobila.
Moja ljeta su učmala i pripadaju mojim godinama.


SLIKANJE NASELJA

Kada čovjek odluči slikati naselje u kojemu živi, onda bi bilo poželjno slikati za vrijeme sretnih dana. Onih dana, kada se ustaje na obje noge, popije gutljaj čaja i zaroni u uštipke od krumpira. Tada slika naselja mora biti lijepa, cvrkutava i dražesna.
No, kada čovjeka u jutarnjim satima probudi poštar na vratima, tada slika naselja ne može biti lijepa.
Tada je slika olovna, teška i sumorna.


OD TADA VIŠE NISAM VOLIO NOGOMET
Istrčavši na Grbavicu, igrači Željezničara znali su sve.
Znali su kako će i znali su koliko ih je.
Nogometaši mađarskog Videotona nisu znali ništa. Samo ih je sreća zapljusnula u posljednjim sekundama.
Bilo je to jednoga aprila, daleke 1985. godine.
Od tada više nisam volio nogomet.
V.D. JE UHVATILA SVJETLO MRAKA

Oduvijek sam autoricu V.D. nazivao BLENDA 22. Oduvijek sam smatrao da baš njoj takvo ime pripada. Oduvijek sam volio kako iz prikrajka, objektivom lovi fotone sunčanih otisaka.
Zerica svjetla bila joj je sasvim dovoljna.
I tako su nastale najljepše fotografske igre bilja, cvjetova i travčica. Igre prepune znakovitih i romantičnih naslova. Tako su nastale figure, strukture, zapisi i osebujni igrokazi.
Tako je nastala cijela jedna galerija personifikacija.
Tako je nastala galerija fotografija koju promatrač s oduševljenjem gleda.





ACROSS THE UNIVERSE
Promatrajući nebo s prozora, Zvonka je obuzela toplina.
Pogledom je odredio koordinate i na trenutak pričekao sliku.
Svjetlucavi tragovi koje je zamislio, spojili su se i tako iscrtali sve njegove zaboravljene prijatelje.
Heh, eno ga Zele, puši HB, eto i Moorsa, koluta očima.
Goran drži knjigu u rukama a Rizo spaja mrežice na koševima.
Glavonja od Mensura, brani se od upadica raspojasana provincijskoga društva a Pantelija čačka po karburatoru očeva motora.

I tako je Zvonko, gledajući nebo i spajajući likove, zaboravio na sadašnje vrijeme.
Gledajući u nebo, vratio se u sedamdesete, osamdesete i s razlogom preskočio devedesete.


MANUALNO OKRETANJE VREMENA

Promjena je jedina konstanta. Mijena je uvijek konstanta.
I nema tu primjedbi kako se sve mijenja.
Ipak bih volio, kada bih mogao, samo malo ručno okrenuti i tako ponešto ubrzati, ili pak nešto usporiti.
Šezdesete su bile dobre, gotovo ih se i ne sjećam.
Sedamdesete su bile odlične, o njima više slušam.
Osamdesete su bile burne, radoznale, o njima najčešće pričam.
Devedesete su bile duge, nespokojne, njih najčešće preskačem.
A mene su u dvadeset i prvom stoljeću uhvatile moje pedesete.
I najčešće, u mojim pedesetim, spominjem šezdesete, sedamdesete, osamdesete. Rijetko kada devedesete ili dvije tisućite
Tako dosljedno izbjegavam neodgovarajuće vrijeme.





ČEKAM SVOGA POMORCA
Jezičava Sandra, reče mi kako je bermudski trokut opasan.
Kuma reče kako golfska struja zna okrenuti čovjeka.
Mater reče, kako bi bilo dobro zaboraviti jebivjetra.
Oca nemam, da mi reče.
A ja čekam.
Čekam dijete i čekam svoga čovjeka.


KUKULJICA
Jedno oko viri koliko smije. Drugo ne smije.
Prozor svjetlost daruje.
Nedorečenost nema početka, niti kraja.
Anksioznost nema vremena, skrušenost ispostavlja, nedostatnost otvara, spoznaju zatvara.
Jedno oko viri koliko smije, drugo se neprestano zatvara.
Tako se godinama stvara čahura.


OČEKIVANJA OD MJESECA PROSINCA
Bez ribarskoga alata i nikakva zanata, mislilac očekuje darove.
More je otplovilo i riba se izgubila.
Očekivanja od prosinca su velika.
Očekivanja od prosinca su prevelika.












BRAČNI PRIJATELJI
Imam dva prijatelja.
Jedan je trudan.
I jedan i drugi me vole samo na pet minuta.
Imam dva prijatelja.
Jedan od njih sam ja.

VEDUTA GRADA BEZ PERSPEKTIVE
Kada se čovjek zaputi krajem radnoga dana, onda krajičkom oka uhvati vedute grada.
A vedute grada nisu proširene i nemaju široke vidike.
Vedute grada su uske, sužene i ograničene.
Kada ih čovjek promatra, tada su stanja i zbivanja svakojaka.
A svakojakost pripada veduti jednoga grada.
Pa gledajmo svakojako na vedute našega grada.


OSMI MART
Nakon potonula vremena, unutar smrknuta prostora propale birtije, Vjenceslav se sjetio nekoliko činjeničnih stanja. Možda u tom trenutku nije razvrstao sve one crvene i crne blagdane. Mislim, nije ih on razvrstao po kronološkom redoslijedu. Tako mu se Rosa Luksemburg pomiješala s Isusom a Džordž Vošington s Franjom Tuđmanom.
U svakome slučaju znao je prema vanjskoj graji i halabuci kako se nešto od blagdana sprema. Vidio je, kako je grad okićen i kako mu valja činiti ono što je u duhu jednoga vremena.
Dobro je promislio što je najpotrebnije i tako se jednostavno odlučio za ženske uloške……
Pa Osmi mart je, zar ne?







NACRTATI DOSADAN DAN
Uljepšati dosadan dan i nije teško. Možda je potrebno biti malo više otvoreniji prema crtama i koloritima te ih spontano naglasiti onako kako vlastito oko zahtijeva. Pri tome ne treba zaboraviti na nemogućnost stvaranja odlične slike iz lošega snimka.
No, beskonačno pokušavanje promjene prvobitne slike ili prvotnoga stanja u drugu sliku uvijek je izazov za fotografa sve do granica neukusa.
A neograničenost neukusa, česta je pojava kod mene, možda tebe ili najčešće kod onih drugih.

PJESMICA KOJU SAM UČIO NAPAMET
Danas mi se učinila drugačija.
Danas mi je rahla, opora, uskogrudna.
Danas mi je poput skučena prozora još jednoga nadolazećega proljeća.
„Der fruhling is da“.


UTRKA ILI SJENKE SU DRUGAČIJE
Djevojka s rednim brojem osam u stazi broj dva je pobijedila.
Osvojila je pogled trbušasta i statična muškarca.
Utrka je završena bez incidenata, unatoč nezadovoljstvu djevojke s rednim brojem osam u stazi broj dva.
Sjenke su drugačije….

RIJEKA PROFIL
Poput gradova, poput svih gradova i Rijeka je potonula unutar uskih prolaza.
U stiješnjenosti njenoga krvotoka nagomilalo se previše suženih prostora.
I tako već godinama Rijeka diše bez pluća. Diše kao da izdiše.
Poput svih gradova i Rijeka je potonula unutar uskih prolaza.
Pa promijenimo Rijeku.
Takao se lakše diše.





GRADSKA MANIFESTACIJA HOMO SI TEĆ
Gotovo oduvijek, nevoljko sam prihvaćao manifestacije. Gotovo oduvijek su mi bile napadne, kićaste i neprimjerene.
I tako, promatrajući događanja na ulicama grada Rijeke smješkao bih se i mislio kako sam sasvim doličan cinik.
Očigledno sam zaboravio na kraj sedamdesetih godina, kada sam bio vrstan sudionik maršalovih sletova.

HAUSTOR
Nije li haustor prostor manji od najmanjega.
Nije li haustor prostor svakodnevice.
Nije li haustor prostor u kojemu se ništa ne događa.
E pa da.
Jednom davno, pokušao sam, gotovo neprimjetno, izvući se iz haustora dosadnih događanja.
Jesam li uspio, pitam se, nadobudno….

ZAŠTO MISLIŠ KAKO BOJE NE ULJEPŠAVAJU PROSTOR
Možda su skučeni horizonti.
Možda, ako malčice zanemarimo okvire svakodnevice.
Možda bi trebalo širom otvoriti prozore.
Možda bi trebalo skočiti kroz prozore


TELEVIZIJA
Sjetio sam se jednoga dobroga filma na televiziji.
Bio je ugodan i prepun krasne glazbe.
Sjetio sam se i duboko zaspao sanjareći ispod prozora.






ŽENA KAPETANA DUGE PLOVIDBE

Deset godina, možda i više, žena je čekala.
Na računu su se sigurno slijevala novčana sredstva.
Onda je napokon odlučila.
Pa što je to, nakon toliko godina, odlučila žena jednoga kapetana duge plovidbe?
Pa, odlučila je kako joj trideseta brzo prolazi.
Kako joj četrdeseta dolazi.
Osjetila je, kako joj godine stvaraju grč u preponi.
Ustanovila je, kako sve to predugo traje, i napokon se zaljubila.
Zaljubila se u nekoga drugoga čovjeka.
I dalje su se na računu slijevala novčana sredstva.
Napokon su dani, žene kapetana prve plovidbe ili preljubnice, prolazili puno brže, ljepše i učinkovitije.
A što je bilo s kapetanom duge plovidbe?
Heh.
Kapetan duge plovidbe, dobio je visoki čin.
Postao je general.

ORIJENTACIJA
Kada Ante

pre 13 dana